Poslije sedam godina Dane Obline na funkciji gradonačelnika, koji je proveo značajne projekte u gradine, godine 1955. na čelo Sarajeva došao je Ljubo Kojo, a u trenutku kada je postao gradonačelnik imao je svega 35 godina. Rođen je u prominentnoj srpskoj porodici 6. juna 1920. u Sarajevu, koje je tada bilo dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Završio je Sarajevsku trgovačku akademiju, a dolaskom Nijemaca i formiranjem NDH 1941. godine priključio se jugoslavenskim partizanima. Nakon teškog ranjavanja, prebačen je u vojnu bolnicu u oslobođenom Bariju gdje se oporavio u vrijeme oslobođenja Sarajeva.

Nakon povratka u grad, dobio je poziciju Upravnika narodnom robom, institucionalne postavke nakon rata, radi dijeljenja hrane i osnovnih namirnica. Nakon toga bio je na poziciji gradskog odbornika, sarajevske gradske skupštine, kao i potpredsjednik i predsjednik općine Sarajeva, tj. gradonačelnik od 1955. do 1962. godine.

U periodu od 1962. do 1966. godine bio je član Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Godine 1969. imenovan je za predstavnika Privredne komore BiH u Moskvi, a na toj poziciji ostao je naredne dvije godine. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske lige i kluba FK „Sarajevo”, a na mjestu upravnika kluba bio je od 1962. do 1963. godine. Kasnije godine života proveo je kao direktor centra Skenderija.

Umro je u Beogradu 1993. godine.

 Materić i Radić

Nakon Koje na mjesto gradonačelnika došao je Lazo Materić, koji se na poziciji gradonačelnika uspio zadržati svega godinu, od 1966. do 1967. godine. Rođen u Drvaru 1920., Materić je također bio učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društeveno-politički radnik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1941. priključio se NOB-u, a poslije oslobođenja bio je na raznim društveno-političkim dužnostima — sekretar Okružnog komiteta SKOJ Sarajevo, instruktor CK SK BiH, sekretar Općinskog komiteta SK Vogošće i Novo Sarajevo, predsjednik Skupštine općine Novo Sarajevo, predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva i predsjednik Odbora za uslužne djelatnosti Privrednog vijeća Skupštine SR BiH.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih odlikovanja. Umro je 16. marta 1999. godine.

Materića je na poziciji gradonačelnika zamijenio Vaso Radić koji se na dužnosti zadržao od 1963. do1965.

Rođen je 1923. godine u Brezi. U Sarajevu je pohađao gimnaziju i završio sedam razreda, kada školovanje prekida nakon okupacije. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Ranjen je na Sutjesci. Nakon oslobođenja Sarajeva obavljao je niz odgovornih političkih i drugih dužnosti. Za potpredsjednika NO sreza Sarajevo biran je 1956. godine, a od 1963. do 1965. godine je gradonačelnik Sarajeva. Bio je ministar u Vladi BiH, te jugoslavenski generalni konzul u Njemačkoj. Završio je Političke nauke u Beogradu, a bavio se i publicistikom. Autor je knjige “Ljudi smo”, po kojoj je snimljen i film.

Od Salke do Sučića

Salko Lagumdžija, otac Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjednika SDP-a i ministra vanjskih poslova naše zemlje, bio je na čelu Sarajeva od 1965. do 1967.

Rođen je 1921. u Vlasenici, a umro 1973. godine. Završio je Srednju ekonomsku školu i studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Učesnik je NOB-a od 1943. godine. Nakon oslobođenja zemlje radio je u Ministarstvu industrije i rudarstva Bosne i Hercegovine, gdje je obavljao odgovorne dužnosti.

Bio je glavni direktor Glavne direkcije metalne industrije BiH, direktor Tvornice žica i eksera – Ali-pašin Most, te direktor Fabrike željezničkih vozila “Vaso Miskin Crni”. Biran je i za predsjednika Općine Centar. Bio je i poslanik Republičke skupštine te veoma angažiran u društvenom, privrednom i političkom životu Sarajeva. Jedna ulica na Dobrinji danas nosi njegovo ime.

Na prijelazu iz 60-tih u 70-te na dužnosti gradonačelnika Sarajeva bio je jedan general-major, i to Džemal Muminagić (1967 – 1973.). Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija. Muminagić je bio član Savjeta Republike, predsjednik SUBNOR-a grada Sarajeva, član Predsjedništva RO SRVS, član Konferencije i Predsedništva SOFKBiH, član Olimpijskog komiteta ZOI 84 Sarajevo, predsjednik Skupštine SR BiH, delegat Skupštine SR BiH i član Delegacije u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ. Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija u SFRJ.

Dane Maljković bio je gradonačelnik od 1973 do 1975. godine, a potom počinje era poznatog gradonačelnika Ante Sučića koji je dužnost prvog čovjeka glavnog grada vršio šest godina, do 1981. godine.

Ante Sučić rođen je 1929. godine u Olovu, a umro 1985. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Svoj životni put započeo je kao radnik u preduzeću “Vaso Miskin Crni” u Sarajevu.

Nalazio se na dužnosti generalnog direktora Željezničko-transportnog preduzeća Sarajevo. Biran je za predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SRBiH, predsjednika Skupštine grada Sarajeva, predsjednika Izvršnog komiteta i potpredsjednika Organizacionog komiteta 14 zimskih olimpijskih igara “Sarajevo 84”. Član Saveznog izvršnog vijeća postao je u maju 1984. godine. Bio je poslanik Savezne skupštine te poslanik i delegat Skupštine SR Bosne i Hercegovine. Obavljao je dužnost predsjednika Savjeta Privredne komore Jugoslavije za saobraćaj. Ante Sučić uradio je ogroman dio posla u vezi s organizacijom 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Antu Sučića na mjestu gradonačelnika zamijenit će Emerik Blum, možda i najznačajnija ličnost Sarajeva u socijalističkoj Jugoslaviji. O njemu čitajte u narednom broju feljtona.

Ogroman rast

Tokom opisane ere šezdesetih i sedamdesetih, Sarajevo kao grad doživjelo je ogromnu ekspanziju. Republička vlada mnogo je ulagala u Sarajevo, izgradivši mnoge nove stambene blokove u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, istovremeno razvijajući gradsku industriju i pretvarajući Sarajevo u moderan grad. Sarajevo je brzo raslo jer je postalo važno regionalno industrijsko središte u Jugoslaviji. O razvoju grada slikovito svjedoči i broj stanovnika. Kraj Drugog svjetskog rata Sarajevo je dočekalo sa 113.000 stanovnika. Godine 1971. grad je već imao 360.000

Poslije sedam godina Dane Obline na funkciji gradonačelnika, koji je proveo značajne projekte u gradine, godine 1955. na čelo Sarajeva došao je Ljubo Kojo, a u trenutku kada je postao gradonačelnik imao je svega 35 godina. Rođen je u prominentnoj srpskoj porodici 6. juna 1920. u Sarajevu, koje je tada bilo dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Završio je Sarajevsku trgovačku akademiju, a dolaskom Nijemaca i formiranjem NDH 1941. godine priključio se jugoslavenskim partizanima. Nakon teškog ranjavanja, prebačen je u vojnu bolnicu u oslobođenom Bariju gdje se oporavio u vrijeme oslobođenja Sarajeva.

Nakon povratka u grad, dobio je poziciju Upravnika narodnom robom, institucionalne postavke nakon rata, radi dijeljenja hrane i osnovnih namirnica. Nakon toga bio je na poziciji gradskog odbornika, sarajevske gradske skupštine, kao i potpredsjednik i predsjednik općine Sarajeva, tj. gradonačelnik od 1955. do 1962. godine.

U periodu od 1962. do 1966. godine bio je član Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Godine 1969. imenovan je za predstavnika Privredne komore BiH u Moskvi, a na toj poziciji ostao je naredne dvije godine. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske lige i kluba FK „Sarajevo”, a na mjestu upravnika kluba bio je od 1962. do 1963. godine. Kasnije godine života proveo je kao direktor centra Skenderija.

Umro je u Beogradu 1993. godine.

 Materić i Radić

Nakon Koje na mjesto gradonačelnika došao je Lazo Materić, koji se na poziciji gradonačelnika uspio zadržati svega godinu, od 1966. do 1967. godine. Rođen u Drvaru 1920., Materić je također bio učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društeveno-politički radnik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Godine 1941. priključio se NOB-u, a poslije oslobođenja bio je na raznim društveno-političkim dužnostima — sekretar Okružnog komiteta SKOJ Sarajevo, instruktor CK SK BiH, sekretar Općinskog komiteta SK Vogošće i Novo Sarajevo, predsjednik Skupštine općine Novo Sarajevo, predsjednik Gradskog vijeća Sarajeva i predsjednik Odbora za uslužne djelatnosti Privrednog vijeća Skupštine SR BiH.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih odlikovanja. Umro je 16. marta 1999. godine.

Materića je na poziciji gradonačelnika zamijenio Vaso Radić koji se na dužnosti zadržao od 1963. do1965.

Rođen je 1923. godine u Brezi. U Sarajevu je pohađao gimnaziju i završio sedam razreda, kada školovanje prekida nakon okupacije. Učesnik je Narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Ranjen je na Sutjesci. Nakon oslobođenja Sarajeva obavljao je niz odgovornih političkih i drugih dužnosti. Za potpredsjednika NO sreza Sarajevo biran je 1956. godine, a od 1963. do 1965. godine je gradonačelnik Sarajeva. Bio je ministar u Vladi BiH, te jugoslavenski generalni konzul u Njemačkoj. Završio je Političke nauke u Beogradu, a bavio se i publicistikom. Autor je knjige “Ljudi smo”, po kojoj je snimljen i film.

Od Salke do Sučića

Salko Lagumdžija, otac Zlatka Lagumdžije, bivšeg predsjednika SDP-a i ministra vanjskih poslova naše zemlje, bio je na čelu Sarajeva od 1965. do 1967.

Rođen je 1921. u Vlasenici, a umro 1973. godine. Završio je Srednju ekonomsku školu i studirao na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Učesnik je NOB-a od 1943. godine. Nakon oslobođenja zemlje radio je u Ministarstvu industrije i rudarstva Bosne i Hercegovine, gdje je obavljao odgovorne dužnosti.

Bio je glavni direktor Glavne direkcije metalne industrije BiH, direktor Tvornice žica i eksera – Ali-pašin Most, te direktor Fabrike željezničkih vozila “Vaso Miskin Crni”. Biran je i za predsjednika Općine Centar. Bio je i poslanik Republičke skupštine te veoma angažiran u društvenom, privrednom i političkom životu Sarajeva. Jedna ulica na Dobrinji danas nosi njegovo ime.

Na prijelazu iz 60-tih u 70-te na dužnosti gradonačelnika Sarajeva bio je jedan general-major, i to Džemal Muminagić (1967 – 1973.). Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija. Muminagić je bio član Savjeta Republike, predsjednik SUBNOR-a grada Sarajeva, član Predsjedništva RO SRVS, član Konferencije i Predsedništva SOFKBiH, član Olimpijskog komiteta ZOI 84 Sarajevo, predsjednik Skupštine SR BiH, delegat Skupštine SR BiH i član Delegacije u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ. Obavljao je i mnoštvo drugih odgovornih društveno-političkih funkcija u SFRJ.

Dane Maljković bio je gradonačelnik od 1973 do 1975. godine, a potom počinje era poznatog gradonačelnika Ante Sučića koji je dužnost prvog čovjeka glavnog grada vršio šest godina, do 1981. godine.

Ante Sučić rođen je 1929. godine u Olovu, a umro 1985. godine. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Svoj životni put započeo je kao radnik u preduzeću “Vaso Miskin Crni” u Sarajevu.

Nalazio se na dužnosti generalnog direktora Željezničko-transportnog preduzeća Sarajevo. Biran je za predsjednika Vijeća udruženog rada Skupštine SRBiH, predsjednika Skupštine grada Sarajeva, predsjednika Izvršnog komiteta i potpredsjednika Organizacionog komiteta 14 zimskih olimpijskih igara “Sarajevo 84”. Član Saveznog izvršnog vijeća postao je u maju 1984. godine. Bio je poslanik Savezne skupštine te poslanik i delegat Skupštine SR Bosne i Hercegovine. Obavljao je dužnost predsjednika Savjeta Privredne komore Jugoslavije za saobraćaj. Ante Sučić uradio je ogroman dio posla u vezi s organizacijom 14. zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Antu Sučića na mjestu gradonačelnika zamijenit će Emerik Blum, možda i najznačajnija ličnost Sarajeva u socijalističkoj Jugoslaviji. O njemu čitajte u narednom broju feljtona.

Ogroman rast

Tokom opisane ere šezdesetih i sedamdesetih, Sarajevo kao grad doživjelo je ogromnu ekspanziju. Republička vlada mnogo je ulagala u Sarajevo, izgradivši mnoge nove stambene blokove u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo, istovremeno razvijajući gradsku industriju i pretvarajući Sarajevo u moderan grad. Sarajevo je brzo raslo jer je postalo važno regionalno industrijsko središte u Jugoslaviji. O razvoju grada slikovito svjedoči i broj stanovnika. Kraj Drugog svjetskog rata Sarajevo je dočekalo sa 113.000 stanovnika. Godine 1971. grad je već imao 360.000