Početkom mjeseca februara 2013. godine po sarajevskim kafanama tražio sam podršku za osnivanje nevladine organizacije. Tražio sam je od strane mladih ljudi ali u pitanju suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Pitanje zločina, definicija kulture ubijanja, rastanka sa njom, bila je moja duboka moralna potreba, a ono što me zabrinjavalo je nedostatak te dimenzije o raspravama o zločinima koji su se odigrali i koji nastavljaju da se odigravaju, svejedno da li ih čine Bošnjaci ili se čine Bošnjacima. 

Piše: Edvin Kanka Ćudić (koordinator UDIK-a)

U istim kafanama podršku je tražio i sarajevski fotograf i psiholog Jusuf Hafizović. Svoju podršku u djelovanju na istom cilju našli smo u Tariku Bećiću i početkom mjeseca juna započeli smo izradu plana za rad udruženja koje će ponijeti ime Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK). To se dogodilo 8. juna u sarajevskoj kafani „Miris dunja“, a 17. oktobra 2013. god. UDIK je zvanično registriran pri Ministarstvu pravde u BiH kao prva mirovno-aktivističko-feminističko-antimilitaristička organizacija u Bosni i Hercegovini.

Na samom početku UDIK je zacrtao dvije stvari: permanentno i progresivno djelovanje putem mirovnog aktivizma i briga o žrtvi bez obzira na nacionalnu, etničku ili seksualnu pripadnost.

Naša brigu za zajednicu u kojoj živimo objavili smo 9. novembra 2013. god. povodom Međunarodnog dana borbe protiv fašizma parolom koja će ostati naša stalna parola: Nacionalizam ubija!

Odmah nakon toga UDIK je objavio da će prvi put u 22 godine od pada Vukovara putem mirovne akcije – stajanja obilježiti pad Vukovara. Tom prilikom, Koordinacioni odbor je pozvao bosanskohercegovačke državljane na odgovornost prema padu Vukovara, ali i solidarnost prema žrtvama. Sloboda počinje time što pojedinac sebe osjeća saodgovornim za politiku svoje zajednice – da nije samo onaj koji traži i prebacuje. Dan ljudskih prava UDIK je obilježio u društvu djece iz Konjević-Polja, kad samo postavili instalaciju ispred Ureda visokog predstavnika u BiH „Zona bez ljudskih prava“, a 30. januara 2014. godine na Dan nenasilja mirovnu akciju posvetili smo povratnicima u Višegrad, povodom nasilja i skidanja riječi „Genocid“ sa spomenika u Memorijalnom centru Stražište, a nakon toga javnost Bosne i Hercegovine i grada Sarajeva upoznali sa otmicom u Štrpcima koja se dogodila 27. februara 1993. god..

Kome smetamo?

Feminizam nije prosta borba da se okonča muški šovinizam, niti je to pokret koji bi trebao da osigura da će žene imati jednaka prava kao muškarci; on, naprotiv, podrazumjeva predanost, iskorjenjenje ideologije dominacije koja prožima zapadnu kulturu na različitim nivoima –spolnom, rasnom i klasnom. Da na kraju svedemo onu priču o zaštiti žrtve u društvu na ključnu problematiku u zajednici. Briga za žrtvu uključuje preuzimanje interesa i potreba drugih kao osnovu za akciju, dok zaštita pretpostavlja loše namjere i moguće povrede drugih, te poziva na odbrambenu reakciju. Briga za druge je usvajanje blagostanja drugih za sopstveni cilj, a zaštita rađa ravnodušnost i štetu.

Nakon što smo 24.11.2013. god. protestovali i napustili konferencijsku salu „Holiday Inna“ jer nismo željeli slušati izlaganje predsjednika Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju Theodora Merona, u izjavi za medije rekao sam da je hrvatski general Ante Gotovina za mene nepravedno oslobođen, pa mi se tom prilikom obratio Luka Mišetić (advokat Ante Gotovine) kako bi me podsjetio da su pojedine nevladine organizacije iz moje zemlje pozdravile oslobođanje njegovog klijenta. Nisam mu odgovorio, jer sam znao da podrška Gotovini nije bila iz moralnih razloga nego iz nacionalne politike pojedinih nevladinih organizacija iz BiH.

U vrijeme demonstrancija u Bosni i Hercegovini, koordinirao sam demonstracijama u Brčkom. Bio sam na između naroda i Vlade Brčko distrikta BiH. Podržavao sam demonstracije, ali nakon što je narod saznao da je zgrada Vlade Tuzlanskog kantona zapaljena, a nakon toga i zgrada Predsjedništva BiH u Sarajevu, sprječavao sam narod da zapali zgradu Vlade Brčko distrikta BiH. Pojedini su me optužili da stojim na strani korumpirane vlasti, i iste noći 07.02.3014. god. srpski nacionalisti su pronašli moju fotografiju sa koordinatoricom RECOM-a Natašom Kandić. 09.02.2014. godine na savjet prijatelja napustio sam Brčko i vratio se ponovo u Sarajevo. Napustio sam iz sigurnosnih razloga za svoj život. Od tog momenta stizale su mi poruke: „Nataša Kandić ti ne da da govoriš“ (Pavle Agbaba), „Treba te silovati“, „Dođi u Beograd. Neće te biti. Kosti ćemo ti polomiti. U Sarajevo ćete vratiti samo u sanduku“ (Saša Marković), „Zaklinjem se krstom časnim da ako te vidim da ću da te tučem dok te ne ubijem!!!“ (Stefan Miljković), „J… ti mater ludu“ (Marko Ilić), „J… li ti grob u kojem ćeš da legneš srbomrzu ološki, američki plaćenićki“(Stefan Milisavljević), „Srbi će živjeti zajedno u istoj državi“, „Sram da vas bude! Lažovi jedni“ (Goran Miljanović), „Što ti ne bi na pijaci Markale“ (Aleksandar Rakita), „Smradu, blizu si, jer ono što smo platili krvlju u Brčko, RS-u, ti pizdo nećeš nikada imati“ (Dado Ilić). Tom prilikom napravljen je lažni FB profil Edvin Kanka Čudić, a ubrzo nakon toga pojavio se i Facebook page „Ubiti srbomrzca Ćudića“. Facebook je na našu inicijativu oba profila zabranio.

U istom periodu predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je dao izjavu za medije u kojoj je rekao, da Nataša Kandić i ja organizujemo demonstracije kako bismo srušili Republiku Srpsku. UDIK je ovu tvrdnju predsjednika Republike Srpske demantovao.

Dana, 24.07.2014 god. od Tužiteljstva Bosne i Hercegovine zatražili smo da otvori istragu o bh. državljanina koji ratuju u području Gaze po dopuni Krivičnog zakona o ratovanju na teritorijama stranih država. Odmah nakon toga prijetio mi je Dino Šimunjak i Filip Baruhović. Od februara do septembra 2014. god. primio sam 90 prijetećih poruka.

Preko elektronske pošte, aktivnosti UDIK-a osuđivali su novinar Fatmir Alispahić, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH Slavko Slavuj Jovičić, dok je policija Srbije (10.07.2014) u hotelu izjavila, da organizujemo budalaštinu u Beogradu.

Tokom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, Vukovara, i Oluje pojedini građani Sarajeva su nam dobacivali riječima: „Idite u Banja Luku, šta ćete ovdje?“ „Mi smo se samo branili, mi smo žrtve“, „Ništa nam ne vrijedi da svi tu stojimo“, „Bolje dobar rat, nego loš mir“, dok za ubistvo Matee Jurić koje smo obilježili 13.04.2014. god. u Zenici, UDIK je u potpunosti ignoriran. U Zagrebu, tokom obilježavanja Oluje, jedan građanin je istrgnuo transparent iz ruku aktiviste, dok je drugi pljunuo na transparent. Tom prilikom su nam govorili: „Vas plaća CIA, Soros…“, „Sram vas bilo“, „Vi ste sramota“, „Moje dijete nije odgovorno za rat“. U Foči su nam prekinuli cestu vozilima, bacali kamenice, podizali tri prsta i puštali jak razglas četničkih pjesama u autima.

Stajanja i naš aktivizam

Međutim, ostali smo sa svojim mirovnim akcijama – stajanima ispred sarajevske katedrale. Stajanje podrazumjeva da si naučio da stojiš sam, da budeš neomiljen i da te ponekad grde, ali i da se boriš zajedno sa drugima koji također nisu dio društvene strukture kako biste definirali i stvorili svijet u kojem svi možemo da budemo uspješni. To podrazumjeva kako treba da prihvatiš različitost u pretvoriš u snagu. Neosporno je da između nas postoje razlike u rasi, starosnoj dobi i spolu. Ali to nije ono što nas razdvaja. Nas razdvaja poricanje tih razlika, odbijanje da ispitamo lažne predstave koje su rezultat pogrešnog imenovanja tih razlika i njihovog uticaja na ljudsko ponašanje i ljudska očekivanja.

Vođeni tom idejom, oglašavali smo se o napadu na Queer Festival Merlinka (03.02.2014), o napadima na Žene u crnom, podržali smo Međunarodni dan ponosa IDAHO u Beogradu, prisustovali prvom Međunarodnom danu ponosa IDAHO u Banja Luci (16.05.2014). UDIK se oglašavao u vezi za rat i ratne zločine, svim vidovima demilitarizacije, socijalnom pravdom, ženskim ljudskim pravima, sekularizmom, pri tome zahtijevajući od civilnog društva u Bosni i Hercegovini da ljudska prava ne gleda selektivno, nego jedinstveno.

Životni zadatak svakog od nas bi trebao biti iskorjenjivanje ovih lažnih predstava života, ali istovremeno i prepoznavanje, prihvatanje i definisanje tih različitosti na kojima su te lažne predstave počivaju. Posljedica takog stava je dobrovoljna izolacija sa jedne strane ili lažno i izdajničko povezivanje s druge. Bilo kako bilo, mi ne razvijamo instrumente kao odskočnu dasku ka stvaralačkim promjenama našeg života. Mi ne govorimo o ljudskoj različitosti, već o ljudskoj devijantnosti.

Naša politika

Odgovornost, solidarnost i lično je političko su principi koje UDIK gradi u javnosti. Dok tranziciona pravda najčešće zagovora „Ne u naše ime“, UDIK predstavlja civilno društvo koje odlazi na sva stratišta. UDIK predstavlja odgovorne građane i građanke Bosne i Hercegovine. To je ono što UDIK izdvaja u odnosu na sestrinke organizacije u regionu. Formirajući mrežu civilnog društva sa organizacijama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj i Gruziji, UDIK stvara mrežu solidarnosti, alternativnu historiju upisivanjem drugih i drugačijih, organizuje mirovne edukacije, stvara prostor za glasove drugih i drugačijih i na kraju čini vidljivim nenasilni otpor, a na taj način zahtijeva suočavanje s prošlošću, kroz primjenu raznovrsnih modela tranzicione pravde. U svojoj jednogodišnjoj historiji podstičemo kreiranje novih vidova pravde sa feminističkog stanovišta, zasnovne na feminističkoj etici odgovornosti i brige.

Kako dalje?

Ni jedna strana u Bosni i Hercegovini nije preuzela odgovornost niti pokazala solidarnost prema žrtvama rata, ali ni prema jačanju radikalnih struja u našoj zemlji. Bošnjaci se nikada nisu uzdigli iznad pozicije žrtve, Srbi nikada nisu priznali zločin genocida u Srebrenici. Odnosi između Bošnjaka i Hrvata dovedi su na nivo etničkog aparthejta. Ne vjerujem u neku državnu istinu o onome što se zbilo, ja samo vjerujem u obavezu države da radi na utvrđivanju i sankcionisanju zločina i da pokaže političku volju da se suočimo sa neposrednom prošlošću, da iz toga izvučemo pouke i konsekvence.

Bosna ostaje crna tačka na putu europskih integracija, a pri tome ne zaboravlja da se EU neće baviti konfliktom u Bosni i Hercegovina. EU se ne bavi jačanjem (neo)fašističkih ambicija Viktora Orbána, niti se bavila Sarkozyovom  politikom prema Romima, kao što se nije bavila ni jačanjem Katoličke crkve unutar Hrvatske. EU se neće baviti ni rehabilitacijom Draže Mihailovića u Srbiji, a pri tome neće joj biti ni bitno da li je Bosna i Hercegovina izgradila Pravedan mir i da li je doprinjela razvoju Drugačijeg Balkana. To je permantno odgovornost civilnog društva u Bosni i Hercegovini.

Suočavanje s prošlošću nije sprovedeno u svim institucijama države. Iako su mnoge institucije promjenile vladajući strukturu, suočavanje se nije dogodilo i poricanje zločina je evidentno jer su i dalje pozicije moći u institucijama koje nose prefiks nacionalističkog djelovanja a čiji čelnici važe za velike stručnjake. Osnovni dokumenti o vremenu koje karakteriše rat su zaboravljeni, osim u nekim institucijama kulture, ali i okviru cjelokupne zajednice da grade kulturu sjećanja ne postoji.

U takvim situacijama civilno društvo mora da reaguje i da pravu sliku iznese u javnost. Pored ključnog problema ratnih zločina, civilno društvo bi trebalo otvoriti i pitanje cijene ratova koji su osiromašili sve slojeve društva a nekolicini omogućili enormno bogaćenje. Umjesto reformske političke elite koja će u praksi pokazati da ima volju da stvara demokratsko društvo i vladavinu prava, mi imamo spregu u kojoj se više ne zna da li je osoba u Parlamentu kriminalac ili sudije pripadaju nekom klanu. Kada nema političke volje i institucija kojima je dat zadatak da budu komunikator između građanstva i vlasti, onda zapravo civilno društvo mora da stvara uslove za suočavanje s prošlošću.

Ukoliko ne budemo vršili stalni pritisak, raznim zahtjevima i inicijativama što i jeste mandat NVO, običan čovjek će ostati u ubjeđenju da su optuženi za ratne zločine zaista heroji. Mora se skinuti lažni oreol sa haških optuženika i mora se dovesti do toga da se, kako svaki građanin vjeruje da lopov zaslužuje zatvor, konačno shvatiti da je ratni zločin krivično djelo koje za sobom povlači sankciju.

To pokazuje činjenicu da će civilno društvu u Bosni i Hercegovini nakon 20 godina morati naučiti šta to znači odgovornost, aktivizam, problem jednog u zajednici da je to problem svih nas. Konačno, posvetiti se izgradnji kulture nenasilja, jer mi permanetno živimo u zajednici nasilja. Onoga momenta kada budemo ustali protiv nacionalizma i života u etničkom aparthejtu onda možemo govoriti o izgradnji kulture nenasilja i naroda koji pripadaju europskoj porodici naroda.

Ne smijemo zaboraviti da je i zaborav zločina genocid. Zločin ne zastarjeva, ne može se sakriti. I za njega ćemo, kad-tad odgovarati, ako nikom drugom, makar svojoj savjesti. Želite li to svojoj djeci?