Hronične nezarazne bolesti oboljenja su koja se razvijaju postepeno i prate čovjeka kroz duži vremenski period, često i doživotno, a nisu posljedica direktnog prijenosa sa osobe na osobu (eng. noncommunicable diseases). U takva oboljenja spadaju četiri velike grupe: kardiovaskularne bolesti, hronične respiratorne bolesti, dijabetes melitus i maligne bolesti. Zajedničko im je da dijele neke od faktora rizika, poput prekomjerne upotrebe duhana i alkohola, nezdrave ishrane, fizičke neaktivnosti i zagađenja zraka. Ovakvi pacijenti zahtijevaju kontinuirano praćenje, često kroz više nivoa zdravstvene zaštite istovremeno: od porodičnog ljekara, preko nadležnih specijalista, do bolničke njege. Na kraju, dobar dio “upravljanja” bolešću (eng. disease management) pacijenti provode i sami, kod kuće, uz određeni napor njihovih članova porodice.

U kontekstu sigurnosti pacijenta, ilustrativan je primjer akutna/hitna hirurška intervencija. Lahko je zamisliti gdje sve može doći do greške, tokom operacije ili prilikom postoperativnog oporavka, odnosno, od čega sve pacijent mora “biti siguran”. Kod hroničnih nezaraznih bolesti slika je složenija, jer se rizik ne pojavljuje na jednom mjestu i u jednom trenutku, nego se proteže kroz cijeli kontinuum zdravstvene zaštite:

• u prevenciji – kada se propusti prilika da se na vrijeme prepozna faktor rizika i/ili bolest;
• u dijagnozi – kroz kašnjenje, pogrešnu ili nepotpunu dijagnozu, posebno kada postoji više udruženih oboljenja (npr. hipertenzija i dijabetes);
• u liječenju – kroz greške u propisivanju lijekova, komplikacije procedura ili neadekvatnu upotrebu medicinskih uređaja;
• u dugoročnom upravljanju bolešću – kroz lošu koordinaciju između nivoa zaštite i prelaske pacijenta iz jedne ustanove u drugu bez jasne komunikacije;
• u svakodnevnoj brizi o sebi – kada pacijent nema dovoljno informacija, vještina, podrške ili alata da upravlja vlastitom terapijom kod kuće.

Svaka od ovih tačaka je potencijalno mjesto gdje najprije zdravstveni sistem može, ali i ne mora, zakazati. Međutim, kako se može vidjeti, postoji i širi kontekst u koji se moraju uključiti zajednica i pacijent.

Hronične nezarazne bolesti su 2021. godine bile uzrok najmanje 43 miliona smrti, odnosno tri četvrtine svih smrti u svijetu koje nisu povezane s tada aktuelnom pandemijom. Od toga, 18 miliona ljudi umrlo je prije 70. godine života, a čak 82% tih preranih smrti dogodilo se u zemljama niskog i srednjeg dohotka. Kardiovaskularne bolesti, maligna oboljenja, respiratorne bolesti i dijabetes zajedno čine 80% svih preranih smrti od nezaraznih bolesti. Procjenjuje se da samo u evropskom regionu SZO  godišnje postoji oko 1,8 miliona preventabilnih smrtnih ishoda od nezaraznih bolesti — smrti koje su ili mogle biti spriječene javnozdravstvenim mjerama, ili odgođene pravovremenim i kvalitetnim liječenjem.

Ono što ove brojke čine pitanjem sigurnosti, a ne samo statistikom bolesti, jeste činjenica da dio ovog opterećenja nije posljedica same bolesti, nego propusta u sistemu zdravstvene zaštite. Prema podacima SZO, u zemljama visokog dohotka svaki deseti pacijent doživi neku vrstu štete tokom bolničke njege, a gotovo polovina tih slučajeva mogla je biti spriječena. U primarnoj i ambulantnoj zdravstvenoj zaštiti taj omjer je još veći: čak četiri od deset pacijenata dožive štetu, od čega je do 80% moguće spriječiti.

Za osobe koje žive s hroničnim nezaraznim bolestima, izdvaja se nekoliko izazova, ključnih za njihovu sigurnost unutar zdravstvenog sistema i zajednice u kojoj žive, u kontekstu njihovog ukupnog blagostanja. Osobe s hroničnim oboljenjima često imaju više pratećih stanja istovremeno, što komplikuje dijagnostički proces i povećava rizik od pogrešnog tumačenja simptoma, kašnjenja u prepoznavanju pogoršanja ili propuštanja urgentnih znakova. Dugotrajno liječenje gotovo redovno podrazumijeva više lijekova istovremeno (polifarmacija), što povećava rizik od interakcija, neadekvatnog propisivanja i grešaka u doziranju. Ovome se pridružuju i prekidi u snabdijevanju lijekovima, kao i rizici vezani za upotrebu medicinskih uređaja kojima se pacijenti koriste i van zdravstvene ustanove, poput aparata za mjerenje šećera ili pritiska. Nadalje, pacijent s hroničnom bolešću u pravilu prolazi kroz više nivoa zaštite – porodičnu medicinu, specijalističke ambulante, bolničko liječenje, ponekad i patronažnu službu. Kada komunikacija između tih nivoa nije jasna i pravovremena, informacije se gube upravo u trenucima tranzicije, a to su trenuci najvećeg rizika. Osoba koja živi s hroničnom bolešću najbolje poznaje vlastito stanje i simptome upozorenja. Kada nije aktivno uključena u planiranje njege, donošenje odluka i prijavljivanje promjena, prilike za rano prepoznavanje problema se gube. Pristup zdravstvenoj zaštiti, zdravstvena pismenost, socioekonomski status, stigma i diskriminacija – svi ovi faktori dodatno oblikuju koliko će neko biti izložen riziku, posebno kod ugroženih i marginalizovanih grupa.

Svjetska zdravstvena organizacija je donijela Globalni akcioni plan za sigurnost pacijenta 2021. – 2030. koji čini okvir za provođenje aktivnosti na eliminisanju štete po pacijenta, odnosno povećanja njegove sigurnosti u zdravstvenom sistemu i široj zajednici, a kojeg se preporučuje lokalnim vladama i zdravstenim institucijama da podrže, usvoje i implementiraju. Poruka koju Svjetski dan sigurnosti pacijenata šalje zdravstvenim radnicima, ustanovama i kreatorima politika nije apstraktna. Sasvim konkretno, sigurnost osoba koje žive s hroničnom bolešću gradi se u partnerstvu s njima, kroz jaču prevenciju, pravovremenu i tačnu dijagnozu, sigurnu upotrebu lijekova i uređaja, te kroz zaštitu koja ne prestaje na vratima jedne ustanove nego se kontinuirano nastavlja – s posebnim naglaskom na ulogu primarne zdravstvene zaštite kao mjesta gdje se najveći dio ovog puta i odvija.

Sigurna njega za život – nije samo slogan jednog dana u godini, nego okvir za svakodnevni rad svakog od nas koji se brine o pacijentima s hroničnim nezaraznim bolestima.

Naše primarno načelo jeste: “Primum, non nocere!” 

Pripremio: Rusmir Gadžo, doktor medicine, specijalizant kliničke radiologije