Skupa putovanja, brendirana garderoba i večere na rate: iza slike uspjeha na društvenim mrežama često stoji život iznad mogućnosti. U autorskom komentaru za The Hill, pisac i istraživač John Mac Ghlionn opisuje Ameriku u kojoj je pokazivanje bogatstva postalo važnije od finansijske sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države danas izgledaju kao dvije različite zemlje koje dijele istu teritoriju. U jednoj ljudi voze automobile stare dvije decenije i biraju jeftinije namirnice. U drugoj, smještenoj na ekranima mobilnih telefona, gotovo svaki treći dvadesetogodišnjak predstavlja se kao kreator luksuznog životnog stila.
Takvom slikom John Mac Ghlionn otvara komentar objavljen na američkom portalu The Hill, u kojem kritikuje potrošačku kulturu zasnovanu na potrebi da se uspjeh neprestano pokazuje — čak i kada se finansira pozajmljenim novcem.
Autor navodi istraživanje finansijske kompanije Empower prema kojem 24 odsto pripadnika generacije Z osjeća snažan pritisak da na društvenim mrežama pokazuje materijalno bogatstvo, dok 41 odsto Amerikanaca sebe ne smatra finansijski dobrostojećim.
Njegova ocjena je oštra: ljudi koji nemaju dovoljno novca zadužuju se kako bi druge ljude, često u sličnoj situaciji, uvjerili da žive poput naftnih magnata.
Kafa nestane za deset minuta, dug ostaje
Mac Ghlionn ovu pojavu ilustruje prizorom iz kafića u velikom američkom gradu: red gostiju čeka napitak sa ovsenim mlijekom od sedam dolara, plaća karticom i fotografiše šolju prije prvog gutljaja.
Kafa se brzo popije. Fotografija završi pred stotinama poznanika. Finansijska obaveza, ukoliko potrošnja ostane neizmirena i na nju se obračunava kamata, traje znatno duže.
U autorovoj kritici, ni kafa ni sendvič više nijesu samo proizvodi za svakodnevnu potrošnju. Postaju rekviziti kojima se potvrđuje društveni status.
Sličnu ulogu ima i pamučna majica od 400 dolara: njenu privlačnost ne određuje nužno kvalitet materijala, već mali, dovoljno uočljiv logo.
Tu sliku zaokružuje večera od 120 dolara plaćena preko aplikacije po principu „kupi sada, plati kasnije“, koja račun dijeli na četiri rate. Luksuz se konzumira odmah, a trošak raspoređuje na buduće prihode.
Različita politička uvjerenja, ista potrošačka zamka
Potreba za pokazivanjem statusa, smatra autor, prevazilazi političke podjele.
Na jednoj strani opisuje liberalno orijentisanog stanovnika grada koji iznajmljuje stan od 5.000 dolara mjesečno zbog velikih prozora i luksuznog izgleda, zanemarujući kvalitet gradnje.
Na drugoj je konzervativni kupac velikog pikapa od 80.000 dolara, sa pogonom na sva četiri točka, koji ga koristi gotovo isključivo za odlazak na posao u predgrađu.
Iako se međusobno gledaju sa nepovjerenjem, autor u njihovom ponašanju vidi isti obrazac: trošenje radi identiteta i statusa, uz zanemarivanje dugoročnih finansijskih posljedica.
I odustajanje od luksuza postaje prilika za prodaju
Internet, prema Mac Ghlionnovoj ocjeni, brzo pronalazi način da zaradi čak i na zamoru od pretjerane potrošnje.
Primjer je trend poznat kao „de-influencing“, u kojem kreatori sadržaja objašnjavaju pratiocima zašto ne treba da kupe određenu skupu kremu, bocu za vodu ili drugi popularni proizvod.
Međutim, takva preporuka često vodi do jeftinije alternative dostupne preko partnerskog linka, od čije prodaje kreator dobija proviziju.
Potrošač tako može završiti sa tri jeftinija proizvoda umjesto jednog skupog, uvjeren da je uštedio.
Autor u tome prepoznaje paradoks: poruka protiv nepotrebne kupovine postaje još jedan prodajni kanal.
Sedam dana odmora, godine otplate
Posebno upečatljiv dio komentara odnosi se na putovanja.
Društvene mreže tokom ljeta pune su fotografija mediteranskih obala, bazena i aerodromskih salona. Ono što se ne vidi jeste način na koji su takvi odmori plaćeni.
Mac Ghlionn upozorava da putovanje finansirano skupim kartičnim dugom može ostati teret dugo nakon povratka. Sedmodnevni odmor, u njegovoj ilustraciji, pretvara se u trogodišnju finansijsku obavezu.
Istovremeno, potraga za savršenom fotografijom može potisnuti samo iskustvo putovanja: sati prolaze u poziranju i traženju odgovarajućeg svjetla, dok se van kadra vode rasprave o troškovima.
Digitalna slika prikazuje bezbrižnost. Kućni budžet pokazuje njenu cijenu.
Dva života: Jedan za publiku, drugi za plaćanje računa
U središtu komentara je raskorak između javnog predstavljanja i privatne svakodnevice.
Digitalna verzija osobe živi među dizajnerskim predmetima, restoranima i putovanjima. Ona druga jede jeftine obroke, provjerava stanje na računu i radi prekovremeno da bi finansirala prethodne objave.
Mac Ghlionn tu podjelu opisuje kao život dvije osobe u jednom tijelu: menadžera sopstvenog imidža, koji objavljuje fotografije sa plaže, i radnika koji otplaćuje avionsku kartu.
Prema njegovom tumačenju, takav sistem opstaje zato što malo ko želi prvi da prizna da više ne može da ga prati. U kulturi koja ličnu vrijednost povezuje sa vidljivom potrošnjom, rečenica „to ne mogu da priuštim“ doživljava se kao priznanje neuspjeha.
Autor zaključuje da zemlja tako nastavlja dalje, iz rate u ratu: ujedinjena u dugovima, podijeljena algoritmima i savršeno uređena za kameru.
.fb-background-color {
background: #ffffff !important;
}
.fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe {
width: 100% !important;
}
