back to top

Humanitarci iz Belgije u Sarajevu se prisjećaju svoje prve misije pomoći u julu 1995.

Grupa belgijskih humanitarnih radnika odvažila se u julu 1995. godine donijeti pomoć djeci u Sarajevu. Sada se u ovom gradu, koji zovu svojim drugim domom, prisjećaju prve misije dok dobijaju priznanja za svoj rad, koji se nastavio skoro tri decenije.

Majsko je jutro kada novinari Detektora u prostorijama Udruženja “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” čekaju Jean-Françoisa Musina iz belgijskog humanitarnog udruženja “Ecoliers du Monde”.

Ulazi sa osmijehom na licu i pojašnjava da kasni jer je upravo tog jutra po prvi put postao djed. Ali njegov razlog za sreću nije samo to, već i povod zbog kojeg je ovih dana u Sarajevu. Noć ranije održan je koncert švicarske sopranistice sirijskih korijena Soumaye Hallak povodom obilježavanja 29 godina djelovanja “Ecoliers du Monde” u BiH i 30 godina od osnivanja “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak”.

Ove dvije organizacije sarađuju već duži niz godina, a Musin skoro 30 godina dolazi u BiH, koju naziva svojom drugom domovinom.

Sve je počelo tokom rata u BiH, kada je s kolegama iz udruženja gledao TV priloge i čitao vijesti o tome što se dešava, prisjeća se ovaj humanitarni radnik koji je u Belgiji radio kao nastavnik u školi za djecu s poteškoćama u razvoju.

“Vidjeli smo kakva je situacija u Sarajevu i u udruženju smo rekli da moramo uraditi nešto. (…) Odlučili smo da pomognemo ljudima, izbjegličkim porodicama iz BiH u Hrvatskoj, pogotovo djeci”, kaže on.

Nakon što su organizovali sedam konvoja za Hrvatsku od novembra 1993. do februara 1995. godine i dostavljanje bosanskohercegovačkim izbjeglicama školskog materijala, igračaka, hrane, odjeće i obuće te sredstava za čišćenje, “Ecoliers du Monde” dolazi u BiH u julu 1995. godine.

Tada Musin prvi put obilazi nekoliko gradova u BiH, među kojima je bilo i Sarajevo.

“Prvi put kada sam došao ovdje, bilo je u zaštićenom vozilu i bio je haos ovdje u Sarajevu na ulicama. Nije bilo mnogo ljudi na ulicama. Sjećam se da smo jednom otišli na Baščaršiju sa slatkišima za djecu, ali malo ljudi je bilo tamo. Odrasli ljudi su uzeli slatkiše za djecu, ali bio je haos. Bilo je nevjerovatno”, prisjeća se Musin.

Tokom svojih dolazaka u BiH “Ecoliers du Monde” organizovao je različite radionice.

Musin se prisjeća kada su u Goražde doveli mađioničara.

“Mnoga djeca su došla i bilo je magično”, kaže on.

Sa osmijehom se prisjeća početka saradnje sa “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak”.

U Beligiji su kroz medijske izvještaje vidjeli Jovana Divjaka i, kako kaže, sve više su saznavali ko je on. Prilikom jednog pijanističkog koncerta u Sarajevu upoznao je nekadašnjeg generala Jugoslovenske narodne armije (JNA) a potom Armije BiH Jovana Divjaka.

“Pričali smo o ratu, o djeci, i napokon smo odlučili da radimo zajedno, jer naši projekti su bili isti – podrška djeci i porodicama kako bi imali više dostojanstva u svojim životima. S Jovom je bilo sjajno jer smo govorili isti jezik, on je govorio francuski. Bio je tu jezik, ali bila je tu duša ova dva udruženja – bili smo isti”, kaže Musin pomalo sjetno.

Uoči početka koncerta, izvršni direktor i jedan od osnivača “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” Edin Bećarević je rekao da najzaslužniji za sve nije mogao prisustvovati ovom događaju te zamolio prisutne da ga se aplauzom sjete, ne spominjući ima Divjaka, koji je 2021. preminuo u Sarajevu. Začuo se gromoglasan aplauz.

Ostavština Jovana Divjaka

U udruženju razgovaramo i s Bećarevićem, koji je Divjaka poznavao još iz rata, kada mu je bio lični pratilac.

Divjak je 1994. godine u Kamernom teatru u Sarajevu pozvao 58 policajaca, vojnika, umjetnika, političara i običnih građana da osnuju fondaciju, danas udruženje. Među njima je bio i Bećarević.

On za Detektor govori kako je, prema njegovom mišljenju, Divjakova vizija 1994. godine proizašla iz njegovog ličnog iskustva i razaranja koje je ostavio Drugi svjetski rat.

“Mislim da je on tu našao sebe kao sebe. Razumijem u kakvoj je on bio situaciji, da je i on živio i djetinjstvo provodio u siromašnoj porodici, pa mu je majka rekla: ‘Ja nemam sredstava da te školujem, pa ti idi u tu vojnu školu, gdje će ti biti sve besplatno.’ Mislim da je odatle sve krenulo”, kaže Bećarević.

Dok novinarima pokazuje Divjakovu kancelariju, kaže i da mu je lična misija da se taj čovjek ne zaboravi.

“Prošlo je tri godine kako ga nema, nažalost, ljudi zaboravljaju šta je on uradio za Sarajevo i BiH, a pogotovo političari koji su na vlasti”, kaže te apeluje da se iznađe mogućnost da se Divjaku dodijeli ulica u Sarajevu koja će nositi njegovo ime.

Udruženje se bavi, kako pojašnjava, prvenstveno stipendiranjem djece žrtava rata, kao i djece iz romske nacionalne manjine ili u socijalnim potrebama, djece s invaliditetom, te talentovane djece. Udruženje je prvo moralna, a zatim materijalna podrška djeci, mladima i njihovim roditeljima ili starateljima u BiH.

Bećarević kaže da nije ni sam svjestan da su opstali ovako dugo, s dobrim rezultatima. Pojašnjava kako je tokom ovih 30 godina, preko 60.000 majki i djece koristilo usluge udruženja. Za 8.145 srednjoškolaca i studenata obezbijedili su stipendije, što je preko 80.000 mjesečnih stipendija u 30 godina. Također navodi da je udruženje djelomično obnovilo, kroz različite kabinete, preko 24 škole u Federaciji.

Tokom 30 godina djelovanja realizovano je više od 300 projekata od 500 KM do pola miliona maraka, s preko 7.000 donatora. Glavni partner iz Belgije je upravo udruženje “Ecoliers du Monde”.

“To su neke brojke koje nas, haj’mo reći, izdvajaju od drugih i ono što smo mi svjesni – zapravo ja lično nisam svjestan – koliko smo, ustvari, uradili za Sarajevo i BiH”, kaže i ističe da je u svemu prije svega bitna ona moralna podrška, a potom materijalna, kako je zagovarao i sam Divjak.

Prijateljstvo između dvije zemlje

“Za sve je ‘krivac’ Jovan Divjak, koji ih je doveo ovdje, ispričao priču i nastalo je to prijateljstvo koje mi i dan-danas gajimo i održavamo”, kaže kroz osmijeh Bećarević.

Skoro je 30 godina otkako su se ove organizacije upoznale i još uvijek nastavljaju sarađivati, a ovih dana potpisat će ugovor za novo stipendiranje djece i mladih.

Bećarević navodi kako su dobar primjer saradnje koja je sada već prerasla u prijateljtsvo i da su “Ecoliers du Monde” jedna od rijetkih organizacija koje još uvijek djeluju u BiH, pogotovo u vrijeme kada se dešavaju ratovi u Ukrajini i Palestini.

“Na početku je to bila humanitarna pomoć, ali nakon toga je to preraslo u razmjenu između dvije zemlje i populacije. Dali smo mnogo, ali smo dobili mnogo više nego smo dali”, kaže Musin, koji svake godine po nekoliko puta dolazi u našu zemlju.

Na upit da li je ikada oklijevao da dođe tokom rata, Musin prekida pitanje novinarke i na bosanskom jeziku kaže: “Nikada.”

“Ja ću dolaziti, ja sam bio ovdje i nastavit ću da budem ovdje, jer Bosna i Hercegovina je moja druga domovina”, poručuje Musin koristeći se engleskim i bosanskim jezikom.

Naglašava da će nastaviti svoj rad u BiH, jer je ovdje njegov “drugi život i drugi dom”.

Grupa belgijskih humanitarnih radnika odvažila se u julu 1995. godine donijeti pomoć djeci u Sarajevu. Sada se u ovom gradu, koji zovu svojim drugim domom, prisjećaju prve misije dok dobijaju priznanja za svoj rad, koji se nastavio skoro tri decenije.

Majsko je jutro kada novinari Detektora u prostorijama Udruženja “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” čekaju Jean-Françoisa Musina iz belgijskog humanitarnog udruženja “Ecoliers du Monde”.

Ulazi sa osmijehom na licu i pojašnjava da kasni jer je upravo tog jutra po prvi put postao djed. Ali njegov razlog za sreću nije samo to, već i povod zbog kojeg je ovih dana u Sarajevu. Noć ranije održan je koncert švicarske sopranistice sirijskih korijena Soumaye Hallak povodom obilježavanja 29 godina djelovanja “Ecoliers du Monde” u BiH i 30 godina od osnivanja “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak”.

Ove dvije organizacije sarađuju već duži niz godina, a Musin skoro 30 godina dolazi u BiH, koju naziva svojom drugom domovinom.

Sve je počelo tokom rata u BiH, kada je s kolegama iz udruženja gledao TV priloge i čitao vijesti o tome što se dešava, prisjeća se ovaj humanitarni radnik koji je u Belgiji radio kao nastavnik u školi za djecu s poteškoćama u razvoju.

“Vidjeli smo kakva je situacija u Sarajevu i u udruženju smo rekli da moramo uraditi nešto. (…) Odlučili smo da pomognemo ljudima, izbjegličkim porodicama iz BiH u Hrvatskoj, pogotovo djeci”, kaže on.

Nakon što su organizovali sedam konvoja za Hrvatsku od novembra 1993. do februara 1995. godine i dostavljanje bosanskohercegovačkim izbjeglicama školskog materijala, igračaka, hrane, odjeće i obuće te sredstava za čišćenje, “Ecoliers du Monde” dolazi u BiH u julu 1995. godine.

Tada Musin prvi put obilazi nekoliko gradova u BiH, među kojima je bilo i Sarajevo.

“Prvi put kada sam došao ovdje, bilo je u zaštićenom vozilu i bio je haos ovdje u Sarajevu na ulicama. Nije bilo mnogo ljudi na ulicama. Sjećam se da smo jednom otišli na Baščaršiju sa slatkišima za djecu, ali malo ljudi je bilo tamo. Odrasli ljudi su uzeli slatkiše za djecu, ali bio je haos. Bilo je nevjerovatno”, prisjeća se Musin.

Tokom svojih dolazaka u BiH “Ecoliers du Monde” organizovao je različite radionice.

Musin se prisjeća kada su u Goražde doveli mađioničara.

“Mnoga djeca su došla i bilo je magično”, kaže on.

Sa osmijehom se prisjeća početka saradnje sa “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak”.

U Beligiji su kroz medijske izvještaje vidjeli Jovana Divjaka i, kako kaže, sve više su saznavali ko je on. Prilikom jednog pijanističkog koncerta u Sarajevu upoznao je nekadašnjeg generala Jugoslovenske narodne armije (JNA) a potom Armije BiH Jovana Divjaka.

“Pričali smo o ratu, o djeci, i napokon smo odlučili da radimo zajedno, jer naši projekti su bili isti – podrška djeci i porodicama kako bi imali više dostojanstva u svojim životima. S Jovom je bilo sjajno jer smo govorili isti jezik, on je govorio francuski. Bio je tu jezik, ali bila je tu duša ova dva udruženja – bili smo isti”, kaže Musin pomalo sjetno.

Uoči početka koncerta, izvršni direktor i jedan od osnivača “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” Edin Bećarević je rekao da najzaslužniji za sve nije mogao prisustvovati ovom događaju te zamolio prisutne da ga se aplauzom sjete, ne spominjući ima Divjaka, koji je 2021. preminuo u Sarajevu. Začuo se gromoglasan aplauz.

Ostavština Jovana Divjaka

U udruženju razgovaramo i s Bećarevićem, koji je Divjaka poznavao još iz rata, kada mu je bio lični pratilac.

Divjak je 1994. godine u Kamernom teatru u Sarajevu pozvao 58 policajaca, vojnika, umjetnika, političara i običnih građana da osnuju fondaciju, danas udruženje. Među njima je bio i Bećarević.

On za Detektor govori kako je, prema njegovom mišljenju, Divjakova vizija 1994. godine proizašla iz njegovog ličnog iskustva i razaranja koje je ostavio Drugi svjetski rat.

“Mislim da je on tu našao sebe kao sebe. Razumijem u kakvoj je on bio situaciji, da je i on živio i djetinjstvo provodio u siromašnoj porodici, pa mu je majka rekla: ‘Ja nemam sredstava da te školujem, pa ti idi u tu vojnu školu, gdje će ti biti sve besplatno.’ Mislim da je odatle sve krenulo”, kaže Bećarević.

Dok novinarima pokazuje Divjakovu kancelariju, kaže i da mu je lična misija da se taj čovjek ne zaboravi.

“Prošlo je tri godine kako ga nema, nažalost, ljudi zaboravljaju šta je on uradio za Sarajevo i BiH, a pogotovo političari koji su na vlasti”, kaže te apeluje da se iznađe mogućnost da se Divjaku dodijeli ulica u Sarajevu koja će nositi njegovo ime.

Udruženje se bavi, kako pojašnjava, prvenstveno stipendiranjem djece žrtava rata, kao i djece iz romske nacionalne manjine ili u socijalnim potrebama, djece s invaliditetom, te talentovane djece. Udruženje je prvo moralna, a zatim materijalna podrška djeci, mladima i njihovim roditeljima ili starateljima u BiH.

Bećarević kaže da nije ni sam svjestan da su opstali ovako dugo, s dobrim rezultatima. Pojašnjava kako je tokom ovih 30 godina, preko 60.000 majki i djece koristilo usluge udruženja. Za 8.145 srednjoškolaca i studenata obezbijedili su stipendije, što je preko 80.000 mjesečnih stipendija u 30 godina. Također navodi da je udruženje djelomično obnovilo, kroz različite kabinete, preko 24 škole u Federaciji.

Tokom 30 godina djelovanja realizovano je više od 300 projekata od 500 KM do pola miliona maraka, s preko 7.000 donatora. Glavni partner iz Belgije je upravo udruženje “Ecoliers du Monde”.

“To su neke brojke koje nas, haj’mo reći, izdvajaju od drugih i ono što smo mi svjesni – zapravo ja lično nisam svjestan – koliko smo, ustvari, uradili za Sarajevo i BiH”, kaže i ističe da je u svemu prije svega bitna ona moralna podrška, a potom materijalna, kako je zagovarao i sam Divjak.

Prijateljstvo između dvije zemlje

“Za sve je ‘krivac’ Jovan Divjak, koji ih je doveo ovdje, ispričao priču i nastalo je to prijateljstvo koje mi i dan-danas gajimo i održavamo”, kaže kroz osmijeh Bećarević.

Skoro je 30 godina otkako su se ove organizacije upoznale i još uvijek nastavljaju sarađivati, a ovih dana potpisat će ugovor za novo stipendiranje djece i mladih.

Bećarević navodi kako su dobar primjer saradnje koja je sada već prerasla u prijateljtsvo i da su “Ecoliers du Monde” jedna od rijetkih organizacija koje još uvijek djeluju u BiH, pogotovo u vrijeme kada se dešavaju ratovi u Ukrajini i Palestini.

“Na početku je to bila humanitarna pomoć, ali nakon toga je to preraslo u razmjenu između dvije zemlje i populacije. Dali smo mnogo, ali smo dobili mnogo više nego smo dali”, kaže Musin, koji svake godine po nekoliko puta dolazi u našu zemlju.

Na upit da li je ikada oklijevao da dođe tokom rata, Musin prekida pitanje novinarke i na bosanskom jeziku kaže: “Nikada.”

“Ja ću dolaziti, ja sam bio ovdje i nastavit ću da budem ovdje, jer Bosna i Hercegovina je moja druga domovina”, poručuje Musin koristeći se engleskim i bosanskim jezikom.

Naglašava da će nastaviti svoj rad u BiH, jer je ovdje njegov “drugi život i drugi dom”.

avaz.ba

DRUGI UPRAVO ČITAJU

spot_img

Možda vas zanima