Revizorski izvještaji pokazuju da institucije u Bosni i Hercegovini kroz grantove, različite transfere i subvencije raspodijele oko 2,8 milijardi KM, uz dodatne stotine miliona maraka koje se potroše kroz javne nabavke. Istovremeno, iz godine u godinu ponavljaju se gotovo iste nepravilnosti kao što su slabe interne kontrole i loše upravljanje ljudskim resursima do netransparentne raspodjele grantova i kršenja propisa o javnim nabavkama. Njihova učestalost na različitim nivoima vlasti pokazuje da nije riječ o izolovanim propustima pojedinih institucija, već o sistemskom problemu upravljanja javnim novcem.
Revizori godinama upozoravaju na ove probleme i ponavljaju preporuke ali njihovi izvještaji često ostaju dokumenti koji se primaju k znanju bez jasnih posljedica za odgovorne. Upravo zbog toga platforma Odgovorno.st objedinjuje preporuke na rad javnih organa, te omogućava njihovo poređenje između institucija i nivoa vlasti. Analiza izvještaja za 2025. godinu pokazuje ne samo gdje i kako nastaju nepravilnosti već otvara važnije pitanje: šta se događa kada revizori godinama upozoravaju na iste probleme, a institucije njihove preporuke jednostavno ne provode?
Na platformi Odgovorno.st objedinjeni su podaci iz 48 finansijskih revizorskih izvještaja za 2025. godinu sa državnog i entitetskih nivoa. Ministarstvo odbrane BiH prednjači sa 32 preporuke, od kojih su čak 23 ponovljene, dok pojedina federalna ministarstva imaju po 20 ili više preporuka.
Nejasni kriteriji dodjele grantova
Broj ponovljenih preporuka posebno pokazuje koliko se isti problemi prenose iz godine u godinu bez sistemskog odgovora institucija, a dodjela grantova neprofitnim organizacijama i udruženjima predstavlja jedno od područja u kojima institucije pokazuju ozbiljne nedostatke u transparentnosti i odgovornosti.
Jedan od ilustrativnijih primjera obima ovog problema je Ministarstvo civilnih poslova BiH, koje je tokom 2025. godine realizovalo 5,6 miliona KM tekućih grantova kroz 556 ugovora. Revizori su, međutim, utvrdili da Ministarstvo kriterije za dodjelu sredstava postavlja uopšteno i bez dovoljno jasnih i mjerljivih parametara, čime se ostavlja značajan prostor za subjektivno odlučivanje.
Kontrola trošenja sredstava otkrila je dodatne probleme. Pojedini korisnici grantova ovog ministarstva pravdali su troškove nastale čak i prije objavljivanja javnog poziva, dok je kod grantova za kulturu utvrđen slučaj u kojem su sredstva odobrena za 2024. godinu iskorištena za isplatu plata za juli 2025. godine u iznosu od 29.688 KM.
Nalaz Ministarstva civilnih poslova nije izuzetak jer podaci objedinjeni na platformi Odgovorno.st pokazuju da se široko postavljeni kriteriji, subjektivno bodovanje i slab nadzor nad utroškom sredstava ponavljaju i na drugim nivoima vlasti.
Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata raspodijelilo je najmanje 1,6 miliona KM transfera neprofitnim organizacijama bez jasnih i mjerljivih kriterija i dokumentacije kojom bi se dokazivalo njihovo ispunjavanje. I ovdje je ostavljen značajan prostor za subjektivno odlučivanje. Tako je kod finansiranja projekata izgradnje spomen-obilježja kriterij „historijskog značaja projekta“ nosio čak 44 posto bodova, iako nisu bili utvrđeni mjerljivi parametri prema kojima bi komisija mogla odrediti u čemu se taj značaj ogleda, niti na koji način treba vrednovati različite projekte.
Problem se dodatno vidi kada se pogleda način bodovanja projekata Federalnog ministarstva kulture i sporta koje je tokom 2025. godine raspodijelilo 11,7 miliona KM, od čega je više od polovine bilo namijenjeno fondacijama i organizacijama civilnog društva za projekte koji su ocjenjivani bez dovoljno jasnih mjerila, dok su se pojedini kriteriji dokazivali izjavama odgovornih osoba.
Takav sistem bodovanja doveo je i do teško objašnjivih razlika. Projekat mašinskih instalacija i klimatizacije u JU SARTR Sarajevo ocijenjen je sa svega tri boda, dok je izgradnja astronomskog opservatorija Polaris dobila maksimalnih deset bodova, bez jasno utvrđenih kriterija na osnovu kojih bi se moglo razumjeti zbog čega su projekti tako različito vrednovani.
Sličan problem prisutan je i kod Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, gdje su članovi komisije za jedan kriterij mogli dodijeliti između pet i 25 bodova bez jasno utvrđenih pravila, dok se „kvalitet projekta“ u drugom programu ocjenjivao sa čak nula do 40 bodova, takođe bez definisanih podkriterija.
Zajedničko ovim primjerima nije samo odsustvo preciznih kriterija, već i način kontrole, jer institucije često nemaju funkcionalan sistem kojim bi provjerile da li su finansirani projekti realizovani, jesu li ostvareni najavljeni rezultati i na šta je novac zaista potrošen. Tako su revizori utvrdili da odsjek koji bi trebalo da prati realizaciju projekata Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica tokom 2025. godine nije vršio nikakve aktivnosti nadzora i praćenja.
Da problem nije ograničen na Federaciju BiH i državni nivo pokazuju i nalazi revizora u Republici Srpskoj. U Generalnom sekretarijatu Vlade RS utvrđeno je najmanje 302.877 KM grantova za koje korisnici nisu dostavili izvještaje o namjenskom utrošku sredstava. Ministarstvo prosvjete i kulture RS nije ni odredilo projekte iz oblasti kulture nad kojima će vršiti praćenje i evaluaciju, iako je to bilo propisano pravilnikom, dok je među uočljivijim primjerima bilo i korištenje grantova za pokrivanje poreskih i drugih obaveza.
Posebno se izdvaja Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, koje je kroz grantove raspodijelilo 54 miliona KM za saniranje dugova javnih ustanova. To je uključivalo i korištenje kreditnih sredstava Međunarodne banke za obnovu i razvoj za izmirenje obaveza za poreze i doprinose bolnica „Srbija“ i Univerzitetske bolnice Foča, ali i drugih zdravstvenih ustanova.
Time su značajna sredstva evidentirana kroz grantove korištena za saniranje postojećih obaveza zdravstvenih ustanova, odnosno za plaćanje poreza i doprinosa, umjesto za jasno definisane programske aktivnosti koje bi omogućile mjerenje rezultata i efekata utrošenog javnog novca.
Ovi primjeri, iako dolaze iz različitih institucija, nivoa vlasti i programa, pokazuju gotovo isti obrazac: javni novac raspodjeljuje se kroz kriterije koji često nisu dovoljno precizni i mjerljivi, dok mehanizmi koji bi trebalo da osiguraju objektivno odlučivanje i naknadno kontrolišu rezultate finansiranih projekata često ne funkcionišu. Problem, dakle, nije samo u tome ko dobija novac, već i u tome što institucije često ne mogu uvjerljivo pokazati zašto ga je neko dobio i šta je tim novcem postignuto.
Javne nabavke: loše planiranje i ograničavanje konkurencije
Problemi u upravljanju javnim novcem ne završavaju dodjelom grantova budući da se slični obrasci slabog planiranja, ograničavanja konkurencije i zaobilaženja procedura vide i u javnim nabavkama. Analizirane institucije tokom 2025. godine potrošile su ili ugovorile oko 162,7 miliona KM kroz javne nabavke, a revizorski nalazi ukazuju na niz problema koji se kreću od nedovoljnog planiranja i ograničavanja konkurencije do cijepanja nabavki i korištenja postupaka koji predstavljaju izuzetak od redovnog javnog nadmetanja.
Ministarstvo komunikacija i prometa BiH sklopilo je ugovor za Microsoft licence vrijedan gotovo 4,9 miliona KM nakon tendera u kojem je jedan od uslova bio angažovanje stručnjaka sa Microsoft MVP statusom. Riječ je o priznanju koje Microsoft dodjeljuje pojedincima iz IT zajednice koji se ističu stručnim doprinosom, edukacijama i aktivnostima u zajednici, a ne o standardnoj potvrdi formalnog iskustva u implementaciji velikih poslovnih sistema.
Od izvođača je takođe traženo iskustvo u implementaciji licenci za najmanje 250 korisnika isključivo u javnim institucijama ili državnim preduzećima. Takvi zahtjevi mogli su neopravdano suziti krug potencijalnih ponuđača jer je implementacija licenci tehnički proces koji se provodi i u javnom i u privatnom sektoru.
Ministarstvo odbrane BiH, sa druge strane, koristilo je „hitne“ pregovaračke postupke bez objave obavještenja u vrijednosti od 1,4 miliona KM. Više od pola miliona KM odnosilo se na nabavku hrane, dok je oko 660.000 KM potrošeno na održavanje zgrada i vozila. Revizori su zaključili da problem nije nastao zbog nepredvidivih okolnosti, nego zbog toga što Ministarstvo nije na vrijeme planiralo i provelo redovne postupke i zaključilo odgovarajuće ugovore.
U Republici Srpskoj Ministarstvo porodice, omladine i sporta nabavke prehrambenih i higijenskih proizvoda, sportske opreme i odjeće te reklamnog materijala podijelilo je na više direktnih sporazuma, čime je izbjegnuto šire javno nadmetanje. Još ozbiljniji nalaz zabilježen je kod Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite, gdje je više od 1,6 miliona KM za poštanske usluge realizovano bez provođenja odgovarajućeg postupka javne nabavke.
Posmatrani zajedno, ovi nalazi pokazuju da problem nije samo u pojedinačnim spornim postupcima. U analiziranim institucijama tokom posmatrane godine organi Republike Srpske potrošili su oko 65,5 miliona KM kroz javne nabavke, institucije Federacije BiH oko 56,9 miliona KM, dok su institucije BiH potrošile približno 40,3 miliona KM što predstavljaju značajna sredstva koja, iz ugla uočenih problema na koje ukazuju revizori pred predstavljaju značajan korupcijski rizik.
Kada se tim iznosima dodaju milijarde maraka koje institucije raspodjeljuju kroz grantove, transfere i subvencije, postaje jasno koliko veliki dio javnog novca zavisi od toga da li unutrašnji i vanjski mehanizmi kontrole zaista funkcionišu ili postoje samo formalno, što je još jedan problem koji se pojavljuje u mnogim revizorskih izvještajima.
Slabe interne kontrole
Iako Federalno ministarstvo kulture i sporta ima jedinicu interne revizije, tokom 2025. godine nijedno radno mjesto u toj jedinici nije bilo popunjeno a Federalnom ministarstvu energije, rudarstva i industrije interna revizija nije funkcionisala jer su zaposlene bile na dugotrajnom bolovanju, a odgovarajuća zamjena nije bila osigurana.
Još ilustrativniji primjer zabilježen je u Federalnom ministarstvu pravde, gdje ministar nije odobrio godišnji plan interne revizije jer se nije slagao sa predloženim revizijama. Zbog toga je ovaj odjel radio prema pojedinačnim nalozima ministra, što dovodi u pitanje nezavisnost i samu svrhu interne revizije kao mehanizma koji bi trebalo nezavisno da procjenjuje funkcionisanje sistema unutar institucije.
Slabosti kontrole vidljive su i kroz primjer Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH koje je godinama angažovalo osobe putem ugovora o djelu za obavljanje poslova koji spadaju u redovne nadležnosti institucije. Kada se takva praksa posmatra uz činjenicu da Ministarstvo upravlja milionskim grantovima, uključujući sredstva za stambeno zbrinjavanje i zapošljavanje Roma, te da je tokom 2025. raspolagalo budžetom većim od 10,2 miliona KM, pitanje adekvatnog kadrovskog planiranja postaje i pitanje sposobnosti institucije da odgovorno upravlja javnim novcem.
Broj preporuka i struktura revizorskih mišljenja sami po sebi zato ne mogu biti dokaz boljeg ili lošijeg upravljanja. Nalazi u oba entiteta i na državnom nivou ukazuju na slične probleme koji se kreću od kršenja pravila javnih nabavki i slabih internih kontrola do nedovoljnog nadzora nad utroškom grantova.
Ipak, u poređenju revizorskih nalaza potrebno je voditi računa i o institucionalnom položaju i nezavisnosti samih revizorskih institucija. Jedan od najupečatljivijih primjera političkih kontroverzi u vezi sa radom javne revizije zabilježen je 2017. godine, kada je tadašnji glavni revizor Republike Srpske Duško Šnjegota podnio ostavku nakon političkih pritisaka izazvanih načinom na koji je revizija prikazala stanje budžetskog deficita. Taj slučaj dodatno otvara pitanje u kojoj mjeri politički pritisci mogu uticati na institucionalni položaj i percepciju nezavisnosti javne revizije.
Revizija bez odgovornosti?
Analiza revizorskih izvještaja pokazuje ponavljajući obrazac: netransparentno ili nedovoljno obrazloženo raspolaganje javnim novcem, slabe interne kontrole, nedovoljan nadzor nad dodijeljenim sredstvima i ograničeni mehanizmi odgovornosti kada institucije ne provedu preporuke revizora.
Problem zato nije samo broj nepravilnosti koje revizori utvrde tokom jedne godine. Mnogo ozbiljnije pitanje je zašto se pojedini nalazi ponavljaju, zašto preporuke ostaju neprovedene i ko snosi odgovornost kada institucija godinama ne otklanja problem na koji joj je revizija već ukazala.
Objavljivanjem revizorskog izvještaja proces odgovornosti ne bi trebalo da se završi – tek tada počinje mogućnost stvarnog javnog nadzora. Problem je što su podaci o nalazima, preporukama, grantovima, transferima i javnim nabavkama rasuti kroz desetine obimnih dokumenata, zbog čega ih je teško pratiti kroz vrijeme i porediti između institucija.
Zbog toga Odgovorno.st objedinjuje podatke iz revizorskih izvještaja na jednom mjestu i omogućava građanima, novinarima i organizacijama civilnog društva da porede institucije, prate ponavljanje nepravilnosti i provjeravaju šta se događa sa preporukama revizora.
Revizorski nalaz time prestaje biti samo stavka u dokumentu koji se jednom godišnje „prima k znanju“ i postaje podatak na osnovu kojeg je moguće kontinuirano pratiti upravljanje javnim novcem i tražiti odgovornost od institucija koje tim novcem raspolažu.
The post Revizija bez odgovornosti appeared first on TransparentnoBa.
