Uz dvadeset treću godišnjicu smrti predsjednika Alije Izetbegovića

Dvadeset tri godine nakon preseljenja predsjednika Alije Izetbegovića, moje sjećanje na njega najdublje se vraća jednoj riječi: povjerenje. Vrijeme odnosi pojedinosti, ali čuva osjećaj da ste s nekim, u najtežim danima, mogli podijeliti brigu bez straha da će vaša iskrenost biti pogrešno shvaćena.

Kao reisu-l-ulema, s predsjednikom Alijom dijelio sam zabrinutost za našu vjeru, naš bošnjački narod i našu bosansku državu. Nosili smo različite dužnosti, ali smo pred sobom imali iste ljude: majke koje čekaju vijest o sinovima, prognanike koji sanjaju kućni prag, djecu kojoj je trebalo sačuvati život i budućnost. Njihova patnja davala je našim odgovornostima težinu pred kojom su lične taštine morale umuknuti.

Naš odnos bio je korektan, prožet neupitnim povjerenjem i međusobnim razumijevanjem. Moglo se govoriti otvoreno i saslušati s poštovanjem. Znali smo da nam je briga iskrena. U vremenu u kojem je toliko toga bilo neizvjesno, ta je sigurnost imala značenje “biti ili ne biti”.

Povjerenje daje čovjeku slobodu da izgovori vlastito mišljenje i odgovornost da razumije tuđi teret. Vjerska i državna dužnost imaju svoje nadležnosti, svoje granice i svoje dostojanstvo. Njihovo međusobno uvažavanje bilo je važno za narod čiji je opstanak zavisio i od sposobnosti njegovih predvodnika da se razumiju.

Danas se o tadašnjim odlukama govori iz sigurnosti vremenske udaljenosti. A odluke su se donosile dok su ljudi ginuli, dok je pomoć izostajala i dok nijedan put nije obećavao ishod bez patnje. Historija ima pravo postavljati pitanja. Dužna je, međutim, razumjeti okolnosti i težinu izbora. Postoje trenuci u kojima se savjet može tražiti od mnogih, ali se konačna odluka mora ponijeti na vlastitoj savjesti.

Tako pamtim i Alijin emanet. Zahvalnost prema njemu za mene podrazumijeva poštovanje prema čovjeku koji je nosio izuzetnu odgovornost, sa svim teškoćama koje takva odgovornost donosi. Njegovo naslijeđe obavezuje nas na ozbiljnost prema državi i na osjetljivost prema ljudima zbog kojih država postoji.

Iz tog iskustva želim uputiti bratski savjet svojim nasljednicima u vjerskoj službi i Alijinim nasljednicima u političkoj odgovornosti: vrijeme je drugačije, ali misija ostaje ista — opstanak, sloboda, dostojanstvo i napredak našeg naroda. Za tu misiju potrebno je neupitno povjerenje radi općeg dobra vjere, nacije i države.

To povjerenje treba svakodnevno opravdavati čestitošću, održanom riječju i spremnošću da se čuje istina. Ono je dovoljno snažno tek kada može podnijeti iskren savjet, priznanje greške i razliku u mišljenju.

Mojim nasljednicima u vjeri poručujem: čuvajte širinu svoga duhovnog poziva. Budite oslonac svakom čovjeku. Podržite dobro i upozorite na nepravdu, bez obzira na to od koga dolaze. Narod u vama treba prepoznati savjest kojoj može vjerovati.

Alijinim nasljednicima u politici poručujem: poštujte samostalnost vjerskih ustanova, a povjerenje građana opravdavajte znanjem, poštenjem i rezultatima. Otvarajte prostor sposobnim i čestitim ljudima. Državnu snagu gradite kroz institucije u kojima i najnezaštićeniji čovjek može ostvariti svoje pravo.

Jednima i drugima kažem: razgovarajte prije nego što nesporazum postane razdor. Kada se ne slažete, sačuvajte poštovanje. Kada drugi učini dobro, priznajte mu zaslugu. Narod iz vašeg odnosa uči kako da se odnosi prema sâmome sebi. Nijedna lična povrijeđenost ne smije postati preča od njegove budućnosti.

Današnja odgovornost ima vrlo konkretna lica: mladog čovjeka koji želi ostati u domovini, porodice kojoj treba sigurnost, povratnika koji traži mir, radnika koji očekuje pravednu plaću. U njihovom životu mora se vidjeti smisao vaše saradnje. Zajednički dogovor vrijedi onoliko koliko dobra donese ljudima.

Bošnjačko dostojanstvo učvršćujemo i poštovanjem dostojanstva naših komšija. Bosnu i Hercegovinu čuvamo pravdom za sve njene građane. To traži samopouzdanje, moralnu dosljednost i mudrost da se vlastita budućnost gradi uz odgovornost prema zajedničkom domu.

Na ovu godišnjicu zahvalan sam za povjerenje koje smo predsjednik Alija i ja imali u vremenu najvećih iskušenja. Čuvam ga kao lično sjećanje i javnu pouku. Volio bih da oni koji danas nose emanet vodstva razumiju koliko snage nastaje kada ljudi vjeruju jedni drugima i kada tu vjeru potvrđuju djelom.

Molim Svevišnjeg Allaha da predsjedniku Aliji Izetbegoviću podari Svoju milost i lijepi Džennet, a nama mudrost da sačuvamo ono što nam je ostavljeno u emanet.

Sjećanje postaje vjernost kada iz njega izraste odgovornost.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sarajevo_Martyrs_Cemetery_(7370707912).jpg