Koliko tačno robe sa TEMU-a svakog mjeseca ulazi u Bosnu i Hercegovinu? Koliko paketa stiže građanima? Koliko novca odlazi prema inostranstvu? I koliko država zbog postojećeg sistema zaista gubi? Na ova pitanja institucije još nemaju precizne odgovore. Ono što je poznato jeste da je online trgovina u BiH odavno prerasla u ozbiljno tržište. Tokom 2025. godine u zemlju je stiglo više od 2,1 milion pošiljki male vrijednosti kupljenih putem interneta. Taj broj ne odnosi se samo na TEMU, ali dovoljno govori o razmjerama fenomena.

Dakle, više nije riječ o nekoliko paketa koje građani naručuju iz znatiželje. Govorimo o milionima pošiljki i tržištu koje vrijedi ozbiljan novac. A država se prema tom tržištu i dalje ponaša kao da je riječ o prolaznoj pojavi.

Zaštita potrošača

Domaći trgovac nema mogućnost da bira koje će obaveze ispunjavati. Mora plaćati poreze i doprinose, izdavati fiskalne račune, regulisati radne odnose, obezbijediti deklaracije, garanciju i servis, poštovati propise o zaštiti potrošača i trpjeti kontrole različitih institucija.

Na državnom nivou BiH još nema posebnog zakona koji direktno reguliše rad velikih online platformi poput TEMU-a. Istovremeno, institucije nemaju ni precizan podatak o ukupnom broju TEMU pošiljki koje ulaze u zemlju.

Više od 2,1 milion pošiljki male vrijednosti ušlo je u BiH tokom 2025. godine. Pri tome taj broj obuhvata različite online platforme, a ne samo TEMU. Još važnije, institucije nemaju preciznu evidenciju koliko od tog broja otpada upravo na TEMU. To samo po sebi otvara ozbiljno pitanje: kako država može efikasno kontrolisati tržište čiji obim ne može precizno izmjeriti?

Jer država mora znati šta ulazi u zemlju, u kojim količinama, ko tu robu prodaje, ko je odgovoran za kvalitet proizvoda i kakva prava ima potrošač ako proizvod nije ispravan ili je potencijalno opasan.

Odgovor države

Situacija postaje još zanimljivija uvođenjem plaćanja pouzećem. TEMU se tako približava i građanima koji ne koriste kartice ili jednostavno žele platiti robu prilikom preuzimanja.

I nije ovo samo političko pitanje koje postavljaju domaći trgovci. Na problem upozoravaju i ljudi iz same branše. Kako kažu iz Asocijacije za internet trgovinu eComm BiH uvođenje pouzeća otvara niz pitanja – ko naplaćuje novac, u čije ime, kako se transakcije evidentiraju, kako se obračunavaju PDV i carina i ko odgovara kupcu ako roba ne stigne ili ne odgovara opisu.

“Istovremeno, domaći trgovci posluju pod potpuno drugačijim regulatornim uslovima. Zato pitanje više nije samo kako TEMU posluje u BiH. Pitanje je zašto država godinama nije uspjela napraviti pravila koja će za sve učesnike na tržištu biti jednaka. A kada institucije ne mogu ni precizno reći koliko paketa ulazi u zemlju, koliko novca odlazi prema inostranstvu i ko kontroliše taj promet, onda je sasvim legitimno pitati – je li riječ samo o sporosti sistema ili postoje i interesi kojima ovakav nered odgovara”, pitaju se.

Utjecaj lobija

U javnosti se s vremena na vrijeme otvaraju pitanja o utjecaju različitih poslovnih lobija na donošenje propisa. Zato nije nelegitimno postaviti i pitanje, da li iza sporosti države postoji samo birokratska inertnost ili neko ima interes da se pravila ne promijene? Još važnije je pitanje da li su interesi pojedinih poslovnih grupa na bilo koji način povezani s političkim strukturama koje odlučuju o zakonima i njihovoj primjeni?

Ono što je posebno poražavajuće jeste brzina reakcije institucija. Nacrt zakona o elektronskoj trgovini konačno je u julu 2026. godine utvrđen i upućen u parlamentarnu proceduru.

Povrat robe

Podaci o sigurnosti proizvoda dodatno pokazuju zašto ovo nije samo pitanje poreza. Kada roba stigne iz domaće prodavnice, potrošač zna kome može odnijeti proizvod nazad. Ali kome se vraća proizvod kupljen putem platforme iz inostranstva? Tu država mora ponuditi odgovor, a bh. vlasti to jednostavno nemaju.