Sarajevo nije samo grad, to je mjesto koje se prepoznaje i po tome gdje se s nekim dogovarate da se nađete. A upravo tu nastaje zanimljiva razlika između generacija.

Mlađi će danas reći: “Vidimo se kod Vječne”, “Dođi kod BBI-ja” ili “Čekamo se kod Sebilja”, dok će starije generacije bez puno razmišljanja kazati: “Nađemo se kod Čeke”, “Stižem kod Tete razapete”, “Dolazim kod Gvozdena i Gvozdenke” ili “Jedemo sladoled u Egiptu”.

I tu počinje mala sarajevska lekcija koju je teško objasniti nekome ko nije iz ovog grada. Jer kada kažete “Vidimo se kod Čeke”, Sarajliji je uglavnom sve jasno. Onaj ko nije iz Sarajeva vjerovatno će prvo morati pitati – a gdje je ‘Čeka’?

Isto je i s izrazom “Teta razapeta”, kako su mnogi Sarajlije zvali skulpturu na Skenderiji, bosanskohercegovačkog kipara Alije Kučukalića, dok je “Egipat” još jedan od onih starih sarajevskih naziva i poznata slastičarnica u Starom dijelu Sarajeva, koji su ostali u govoru i sjećanju generacija.

A onda je tu i Vječna vatra, jedno od najpoznatijih mjesta susreta u gradu, kao i BBI i Sebilj, lokacije koje su posebno zaživjele u svakodnevnom govoru mlađih generacija.

Promijenila su se vremena, promijenile su se i navike, pa tako i mjesta na kojima se Sarajlije dogovaraju da se nađu. Ali stari nadimci nisu tek obični nazivi, oni su dio sarajevskog urbanog sjećanja.

Možda današnja generacija kaže “kod Vječne”, a nekadašnja “kod Čeke”, ali poruka je ista: vidimo se u gradu. Samo je pitanje – hoće li svi znati gdje?

Vječna vatra

Za Sarajlije Vječna vatra nije samo mjesto na kojem se održavaju veliki događaji. To je lokacija koja već decenijama ima posebno mjesto u svakodnevnom životu grada.

Ako ste ikada dogovarali susret u Sarajevu, gotovo sigurno ste čuli rečenicu: “Vidimo se kod Vječne.” I dok je nekome ko nije iz Sarajeva možda neobično da se sastanak dogovara kod spomenika, Sarajlijama je to potpuno prirodno.

Vječna vatra nalazi se u samom centru grada, na prostoru kojim svakodnevno prolaze hiljade ljudi. Blizina Ferhadije, Titove ulice i drugih važnih gradskih lokacija učinila ju je idealnom tačkom za susret.

Za portal Radiosarajevo.ba je govorio Nihad Kreševljaković, direktor J.U. MESS-a, koji je kazao da je Vječna vatra spomenik koji je napravljen da bi podsjećao na rat i smrt. 

“Ne zna puno ljudi da je najzaslužniji za ovaj spomenik tj da je autor Juraj Neidhardt. Posebna zanimljivost je u tome da je spomenik integriran u postojeću arhitekturu tj u pročelje zgrade. Ta zgrada je prvobitno bila Hotel Grand, a projektovali su je Josip Vancaš i Karlo Paržik. Na taj način u toj tački se susreću i neka od naznačajnijih graditeljskih imena grada Sarajeva”, kazao je Kreševljaković. 

Od spomenika do omiljenog mjesta za susret

Vječna vatra ima mnogo dublje značenje od običnog gradskog orijentira. Postavljena je 6. aprila 1946. godine, na prvu godišnjicu oslobođenja Sarajeva od fašističke okupacije u Drugom svjetskom ratu.

Plamen simbolizira sjećanje na žrtve i oslobodioce, ali je kroz decenije postao i dio svakodnevnog života Sarajlija. Spomenik se nalazi u centru grada, na križanju ulica Mula Mustafe Bašeskija, Maršala Tita i Ferhadije.

Nihad Kreševljaković, direktor MESS-a, izdvojio je nekoliko zanimljivih i pomalo nevjerovatnih priča koje pokazuju koliko je ovaj spomenik tokom decenija postao dio svakodnevnog života Sarajlija.

Jedna od priča koja mu je posebno zanimljiva vezana je za period opsade Sarajeva.

U vrijeme kada su građani ostajali bez struje i osnovnih uslova za normalan život, plamen Vječne vatre koristio se čak i za prokuhavanje vode za kafu. Na fotografiji iz tog perioda zabilježen je prizor koji naizgled djeluje gotovo nevjerovatno – veliki državni i memorijalni simbol pretvoren je u sasvim praktičan izvor toplote.

“Ta fotografija mi je zanimljiva upravo zato što pokazuje kako se jedan veliki državni i memorijalni simbol u ratu pretvara u nešto sasvim praktično. Spomenik je odjednom postao dio svakodnevne borbe za normalan život”, kaže Kreševljaković.

“Kod gume koja gori”

Vječna vatra ima i jednu tipično sarajevsku priču, pomalo ironičnu i duhovitu. Neke Sarajlije znali su reći “kod gume koja gori”, umjesto “kod Vječne vatre”.

“Postoji i ona sarajevska priča o ljudima koji govore “kod gume koja gori”, umjesto “kod Vječne vatre”. Ima u tome nešto vro zločasto i slika je tog nekog ovdašnjeg cinizma. Ta priča mi je više priča o nama i našim kompleksima i traumama  nego o tim koji navodno kažu kod gume koja gori”, ispričao nam je Kreševljaković. 

Greške na spomeniku zbog kojih je čovjek priveden

Još jedna zanimljiva priča vezana je za sam nastanak spomenika.

Kreševljaković kaže da ju je čuo od Darija Džamonje. Njegov otac je, dok se Vječna vatra gradila, primijetio nekoliko pravopisnih grešaka na tekstu spomenika i na njih upozorio radnike.

Međutim, njegovo upozorenje navodno nije dočekano s oduševljenjem.

Jedan partijski činovnik to je, prema toj priči, doživio kao uvredu, pa je Džamonjin otac zbog toga čak bio priveden.

Ipak, vrijeme je pokazalo da je imao razlog da ukaže na greške. One su kasnije uočene i ispravljene, a tragovi tih intervencija, prema Kreševljakovićevim riječima, i danas se mogu primijetiti na samom natpisu.

Tokom opsade Sarajeva, plamen na spomeniku je bio ugašen jer u gradu nije bilo potrebnog goriva.

Kod Vječne se čekaju prijatelji, dogovaraju izlasci, sastanci i šetnje. Mnogi su upravo tu imali jedan od prvih dogovorenih susreta, čekali nekoga ko kasni ili se našli prije odlaska prema Baščaršiji.

Zašto baš Vječna vatra?

Jednostavno – teško ju je promašiti.

Kada nekome kažete da se vidite kod Vječne, nema potrebe za dugim objašnjavanjem. To je mjesto koje većina građana poznaje, a zbog položaja u centru lako je dostupno iz različitih dijelova grada.

Upravo je zbog toga Vječna vatra postala svojevrsni ‘sarajevski GPS’ prije GPS-a.

“Razlog je i to da se nalazi  na vrlo specifičnoj tački, između Titove, Ferhadije i Mula Mustafe Bašeskije koja je jedna od najprometnijih tački tako da je “Nađemo se kod Vječne” postalo dijelom svakodnevne komunikacije ljudi u gradu. Zanimljiva je ta tansformacija od mjesta na kojem se ljudi prisjećaju mrtvih do mjesta na kojem se ljudi dogovaraju gdje će se sresti”, poručio je Kreševljaković za naš portal. 

Generacije Sarajlija odrastale su uz nju, pa izraz “kod Vječne” nije samo praktičan način da se odredi lokacija. On je postao dio sarajevskog govora i svakodnevice.

“Vidimo se kod Vječne” više je od običnog dogovora

U drugim gradovima ljudi se često nalaze kod tržnog centra, stanice ili poznatog kafića. U Sarajevu je jedna od najpoznatijih tačaka upravo mjesto na kojem gori plamen već decenijama. Zato je “Vidimo se kod Vječne” postalo mnogo više od obične rečenice.

To je izraz koji povezuje generacije Sarajlija i jedan od onih detalja po kojima se Sarajevo prepoznaje. Jer kada nekome u Sarajevu kažete “vidimo se kod Vječne”, ne trebate dodavati adresu. Svi znaju gdje je to.

Možda upravo jednu od najzanimljivijih lekcija o Vječnoj vatri Nihad Kreševljaković pamti iz razgovora sa svojim ocem, koji je svojevremeno bio gradonačelnik Sarajeva.

Logičnije je da umjesto vatre bude voda

“Sjećam se da sam čak dobronamjerno jednom rekao ocu da bi meni bilo logičnije da umjesto vatre tamo bude voda, jer mi je voda više sarajevski simbol nego vatra”, prisjetio se Kreševljaković.

Njegov otac, koji je Sarajevo poznavao mnogo bolje od njega, tada mu je, kako kaže, dao jednostavnu, ali važnu lekciju. Spomenici iz prošlosti ne trebaju se mijenjati prema trenutnom ukusu.

View this post on Instagram

“Naučio me je da se spomenici iz prošlosti ne diraju, jer su oni svjedočanstvo jednog vremena. Treba ih poštovati i čuvati, jer su tu da nam govore o prošlosti”, kazao je Kreševljaković.

Možda je upravo u toj poruci i najvažniji smisao Vječne vatre. Ona ne pripada samo jednoj generaciji niti jednom vremenu. Ona je svjedok Sarajeva koje se mijenjalo, preživljavalo i iznova gradilo, a njen plamen danas govori i o prošlosti i o odgovornosti da se ta prošlost ne zaboravi.

Teta razapeta 

Pored Vječne vatre, glavna sastajališta Sarajlija bila su Čeka i Kod Tete razapete – mjesta koja su decenijama bila dio svakodnevnog života i prepoznatljivog duha Sarajeva.

O Čeki je u svom neobjavljenom Pojmovniku slobodnog grada, koji je pisala tokom opsade Sarajeva, Emira Albayrak zapisala:

“Svaki grad na ovom svijetu, vjerovatno, ima mjesto na kojem se njegovi mještani obično dogovaraju, susreću i nalaze, pa tako i Sarajevo ima svoju čeku.”

Nihad Kreševljaković, direktor J.U. MESS-a nam je objasnio kako se izgovara ta jedinstvena riječ “čeka”. 

“Kako je objasnila, Čeka je mjesto na kojem se čeka neko, neki ili nešto. Iako je riječ vjerovatno nastala od glagola “čekati”, Sarajlije ne kažu običnim tonom “čeka”, već “čeeeka”, sa otegnutim “e” i umekšanim “č”, baš onako sarajevski”, kazao je Kreševljaković. 

Emira Albayrak izrazila je i sumnju da postoji Sarajlija koji se barem jednom u životu nije dogovorio upravo na Čeki.

Prisjetila se i nekadašnje “klasične, sarajevske šminke”, koja je izlazila na Čeku “sva namirisana i lijepa, sa rejbankama na očima”, šmekala raju od Vječne vatre pa sve do Parkuše.

A onda je tu i Teta razapeta, djelo bosanskohercegovačkog kipara Alije Kučukalića.

“Figura na stolici”, djelo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih kipara Alije Kučukalića, za Sarajlije je odavno postala jednostavno, ‘Teta razapeta’.

Skulptura se na tom mjestu nalazi od 1973. godine i jedno je od najpoznatijih sarajevskih mjesta susreta. Generacije Sarajlija upravo su se tu dogovarale, čekale jedni druge i prolazile kroz grad.

Tokom opsade Sarajeva, ‘Teta razapeta’ dobila je i jedno potpuno novo, potresno značenje.

Zahvaljujući fotografiji Milomira Kovačevića, nastaloj u vrijeme opsade, prizor skulpture obavijene bodljikavom žicom postao je jedna od upečatljivih slika grada pod opsadom.

Tragedija je zadesila i njenog autora. Alija Kučukalić ubijen je 22. juna 1992. godine, kada je jedna od granata pogodila grad.

“To je jedno od najpoznatijih sarajevskih mjesta susreta koje su na tom  mjestu nalazi od 1973. godine. Iz godina opsade grada zahvaljujući jednoj fotki Milomira Kovačevića slika ‘Tete razapete’ u bodljikavoj žici postat će opet prizorom koji slikovito opisuje to vrijeme. U danima opsade jednom od graata koje su na grad pale ubijen je i njen autor Alija Kučukalić. Bilo je to 22. juna 1992. godine”, kazao je Nihad Kreševljaković za naš portal.

Tako su Čeka i Teta razapeta ostali mnogo više od običnih mjesta u Sarajevu. Postali su dio gradskog sjećanja, jezika, svakodnevice i priče o Sarajevu koje se pamti.

Kučukalić je za svoje skulpture dobio niz priznanja, preko dvadeset međunarodnih nagrada, ali malo ko je slutio da će njegovo djelo, osim aplauza kritike, postati i simbol jednog grada.

Figura na stolici kiparov je um okupirala godinama, te je autor u svom umjetničkom izrazu eliminirao sve što je suvišno.

Figura na stolici, žena s raširenim rukama, stoji kao simbol rezistencije pod kišom granata, uprkos vremenu i okolnostima, te i danas njena iskrena forma pozdravlja prolaznike Skenderije kao svjedok historije kiparovog rodnog grada.

Ova figura je dobila i svoju pjesmu. 

Pjesma je djelo benda Bosnische Post u kojoj opisuju susrete ispred jednog od najpopularnijih mjesta na kojima Sarajlije godinama čekaju jedni druge. Bosnische Post je raggae bend formiran januara 2010 godine u Sarajevu.

Nekada je Sarajevo imalo svoje “čeke” – mjesta sastajanja koja su svi znali. Dovoljno je bilo izgovoriti nekoliko riječi i prijatelji bi se bez problema pronašli. Nije bilo potrebno slati lokaciju, dijeliti pin na telefonu niti objašnjavati adresu. Grad je imao svoje nepisane koordinate.

Starije generacije i danas će bez razmišljanja reći “kod Čeke”, “kod Tete Razapete” ili “kod Egipta”, dok će mlađi češće reći “kod Vječne”, “kod BBI-ja” ili “kod Sebilja”. Mjesta su se mijenjala, ali potreba da se nekome kaže “vidimo se tamo” ostala je ista.

Ti stari nazivi danas možda zvuče neobično onima koji ih nisu koristili, ali za mnoge Sarajlije oni su mnogo više od običnih nadimaka. Oni su dio gradskog sjećanja, uspomena na Sarajevo kakvo je nekada bilo i na generacije koje su odrastale bez Google Mapsa, GPS-a i poruka “pošalji mi lokaciju”.

Gvozden i Gvozdenka 

Na ulazu u zgradu Centralne banke Bosne i Hercegovine, nekadašnje Hipotekarne banke, u Sarajevu već decenijama stoje dvije monumentalne figure muškarca i žene.

Iako su njihova prava imena i umjetnička priča manje poznati široj javnosti, Sarajlije su im dale svoja imena – Gvozden i Gvozdenka. Ove impozantne skulpture postale su dio prepoznatljivog gradskog ambijenta i još jedan od detalja bez kojih je teško zamisliti Sarajevo.

Poput Tete Razapete, Čeke i drugih prepoznatljivih mjesta, Gvozden i Gvozdenka nisu samo ukras jednog objekta. Oni su dio gradskog pejzaža i kolektivnog sjećanja Sarajlija – detalj pored kojeg su prošle generacije, često bez razmišljanja o tome kako je upravo takva urbana svakodnevica ono što jednom gradu daje njegovu posebnost.

Za mnoge Sarajlije, dovoljno je reći “kod Gvozdena i Gvozdenke” i odmah je jasno na koje se mjesto misli.

Jer Sarajevo se nekada nije pronalazilo na mapi. Pronazilo se po ljudima, pričama i mjestima koja su svi znali. A možda je upravo zato “čeka” ostala jedan od najljepših sarajevskih izraza za, vidimo se u gradu.