Slatko Ćoše na Baščaršiji

Dolaskom Austro-ugara, došla je i nova kultura, modernija arhitektura i ekspanzija grada.

Prateći ulicu Sarači nastavljena je Ferhadija kao glavno šetalište puno kafića, radnji s odjećom i obućom.

Raskršće gdje se susreću Sarači, Ferhadija i Gazi Husrev Begova ulica nazvano je Slatko Ćoše, najslađe raskršće u gradu. Može se reći da je to mjesto gdje Istok ljubi Zapad uz najukusnije tradicionalne i moderne poslastice.

Tako se u Sarajevu za nekoliko minuta može doživjeti duh orijenta, popiti bosanska kafa i pojesti baklava, kupiti neki od suvenira kod zanatlija, a tek nekoliko minuta šetnje dalje naići ćete na suštu suprotnost, dio grada u kojem se pije samo espresso, i jede tiramisu.

Čak ni mnogi lokalci ne znaju da postoji linija razgraničenja gdje se u potpunosti mijenja arhitektura, pa tako fotografije s obje strane pokazuju kao da ste u dva različita grada.

Prvi je, još 1892. godine, na sjevernom ćošetu Gazi Husrev-begove i Ferhadije slastičarnu otvorio Rifat Bin Šaban. Godine 1955. radnju je preuzela porodica Demirović, koja i dan danas pravi poslastice prema originalnim receptima i važi za jednu od najboljih slastičarni.

Pored kolača poznati su po receptu pića – boza i salep. Danas poznata slastičarna Ramis, sarajlijama među najpoznatijim i najdražim, gospodin Nezir Nezirović 1912. godine, nalazi se odmah preko puta slastičarne Demirović.

Jedan od specijaliteta koji svi rado pamte je vrući salep kojeg su Nezirovići kuhali u bakarnom loncu i služili u malim staklenim šoljama sa ručkom.

Slatko ćoše u srcu Sarajeva

Slavne su i Ramisove baklave, tufahije, tulumbe, kadaif s orasima i hurmašice, ali i žito sa šlagom i torte.

Slastičarna Orient, na sjeveroistočnom uglu Gazi Husrev Begovog Bezistana, otvorena je 1920. godine i u vlasništvu je porodice Arifović.

Rekonstrukcija Bezistana dovela je do izmještanja slastičarne u zlatarsku ulicu. Na tom mjestu odlučili su otvoriti buregdžinicu ali to nije dugo potrajalo.

Pred olimpijske igre odlučili su se na promjenu djelatnosti, pa je tako porodica Arifović odlučila promijeniti pravac i početi se baviti zlatom.

Danas se na tom mjestu nalazi caffee bar Code, kojim je porodica nastavila ugostiteljsku tradiciju. I na mjestu današnjeg caffea Slatko Ćoše je bila prodavnica voća, nakon toga i prodavnica slatkiša, dok je sam caffee s radom započeo devedesetih godina.

Iako se danas u tom kafiću može popiti odlična bosanska kafa, poslastice nisu u ponudi ali zbog same simbolike ostalo je ime Slatko Ćoše.

Za kraj vrlo je lako zaključiti da posjeta Sarajevu nije potpuna bez fotke s mjesta gdje se spaja nespojivo i odmora uz poslasticu na najslađem raskršću na svijetu.

Tvornica slatkiša u Sarajevu

Porodica Arifović jedno vrijeme je bila vlasnik tvornice slatkiša u kojoj su se proizvodili bomboni, keksi, rahatlokumi i tahan-halva. Također, bili su prvi uvoznici industrijske mašine za pravljenje i hlađenje slatkiša.

Bili su poznati po tome što su gradske slastičarne opskrbljivali sa slatkim kornetima.

Nakon početka Drugog svjetskog rata tvornica je prestala sa radom, a nakon rata su njihove mašine konfiskovane i prebačene u novopokrenutu državnu fabriku slatkiša Zora.

Tradicionalni bosanski deserti

Bosanska i hercegovačka kuhinja obiluje različitim desertima koji odražavaju različite kulturne utjecaje koji su oblikovali regiju tijekom stoljeća.

Osim baklave, evo nekoliko drugih tradicionalnih bosanskih deserata koji se često pripremaju u Bosni i Hercegovini:

Tahan halva: Desert od sezama i šećera, često s dodatkom orašastih plodova.

Kadaif: Desert od tijesta, oraha i šećernog sirupa, sličan baklavi ali s drugačijom teksturom tijesta.

Tufahija: Desert od jabuka punjenih orasima, šećerom i cimetom, kuhane u šećernom sirupu.

Rahatlokum(Bosanski lokum): Poznat i kao “turski šećer”, to su mali, želatinozni komadići često aromatizirani ružinom vodicom ili limunom, a ponekad sadrže i orašaste plodove.

Gurabija: To su kolačići u obliku polumjeseca napravljeni od maslaca, brašna i šećera, često posuti šećerom u prahu.

Halva: Gusta slastica napravljena od šećera, vode, brašna (obično od sezama, ali može biti i od drugih sastojaka) i orašastih plodova.

Sutlijaš: Rižino mlijeko ili puding od riže, obično aromatiziran vanilijom ili cimetom.

Pita s jabukama (Jabukovača): Slično kao i druge vrste pite u Bosni, ali punjenje je od kiselih jabuka, šećera i cimeta.

Oblande: Tanki listovi vafla složeni s različitim punjenjima, poput oraha, čokolade ili kokosa.

Makovnjača: Rolada s punjenjem od maka, šećera i orašastih plodova.

Mnogi od ovih deserata imaju korijene ili slične verzije u drugim kuhinjama regije, poput turske, grčke ili srednjoeuropske, ali su prilagođeni i integrirani u bosansku kulturu i tradiciju tijekom stoljeća.